Abortus i ženino pravo na odluku

355

Ne pratim politiku niti se ne miješam u nju. Nakon što sam navršila 18 godina, rečeno mi je da sada mogu napokon dati svoj glas. Još uvijek nisam, mislim da nikad niti ne budem. U srednjoj školi sam iz predmeta politika i gospodarstvo imala zaključenu solidnu trojku. Osobno bi sama sebi dala jedinicu za kraj. Toliko je moje znanje iz politike. Napišem kratak status na fejsu, o temu o koju ću sad detaljno odraditi. “Ne pratim politiku. Barem nisam sve do danas. Godina je 2019. Alabama je izglasala zakon o potpunoj zabrani abortusa. Godina je 2019., a zrno graška ima veće pravo od žene.” Jedan od najboljih komentara je bio od kolege s portala “Revolucija iz kreveta”, koji glasi ovako: “Dakle, politiku treba pratiti i prema potrebi reagirati. U suprotnom političari rade što žele – i eto nam sranja.” Slažem se s komentarom. Ovo je moja reakcija na politiku. Ne, ispravak. Ovo je moja reakcija na ljudska prava.

Jasno i glasno ću reći, podržavam abortus. Ovo bi sad mogao biti kraj članka. Ali ima toga još. Valjalo bi navesti razloge iz kojih podržavam pobačaj (dok god je žena u 7. tjednu trudnoće, da se razumijemo). Kroz dvije životne priče. Kroz meni dvije drage žene u životu ću izraziti svoje stavove i razloge zašto podržavam abortus.

Nedjelja je navečer. Pokušavam napuniti baterije za sljedeći radni tjedan uz kavu, cigarete i serije. Tnt tnt. Tnt tnt. Tnt tnt. Zaslon mobitela je podivljao. Ne mogu se koncentrirati na sadržaj serije. Poruka od Marije. “Danas sam se jako isfrustrirala oko politike. Zabranili bi pobačaj kod nas.” Marija je žena u ranim 20-im godinama. Studentica je. Prati politiku više od mene. Podržava pobačaj. Marija je osoba koju bi netko izabrao da bude krsna kuma djetetu, ili vjenčana kuma. Prilično je racionalna. Na sve ima komentar, mišljenje i stav. Iako ne planira tako brzo postati majka, već znam da će joj dijete biti odgojeno sa znanjem koje će mu prenijeti, moralima koje će mu usaditi. Neće smjeti diskriminirati nikoga. Ne želi preranu trudnoću. Studentica je koja ganja svoje snove. Karijeru. Ne želi ostati u drugome stanju u svojim ranim 20-ima, ako nema financijsku sigurnost i ostale okolnosti. Dijete ipak košta. Većina žena ima takav stav u svojim ranim 20-im godinama, odnosno u glavi si zacrtaju tempo: faks, karijera, brak, obitelj. Neke su ga prekršile. Neke ga se žele držati. Bez obzira na sve. Marija želi održati zacrtani tempo. Ako joj se dogodi da zatrudni u svojim ranim 20-ima, pobacila bi. Bez razmišljanja. Ovo su razlozi zašto.

Marija smatra da ljudi koji osuđuju abortus su neobrazovani i neinformirani. Abortus je ubojstvo isto koliko je to i seks sa zaštitom. Smatra da muškarci ne bi trebali o tome raspravljati. Fizički je trudnoća nemoguća za muškarca, pa ne mogu u potpunosti razumjeti trudnoću. Ili prekidanje trudnoće. Ako žena spava s velikim brojem muškaraca, možda samo jednom ostane trudna. Jedan od njih je otac. Muškarac koji spava s velikim brojem žena može svaku ostaviti trudnom. Mi raspravljamo i uvodimo zakone kako bi se “ispravila učinjena greška” ili zabranio “ispravak učinjene greške” ženi. Možemo i mi žene, prema tomu, ograničavati muškarce i njihovu sposobnost pravljenja djece svakoj. Protivnici abortusa se toliko bore za život, da zaboravljaju na djecu koja su ostavljena na ulici. Djeca koja gladuju. Djeca koja su odbačena. Zaboravljaju na djecu koja su ostavljena u domu za posvajanje. Zaboravljaju na djecu koja su silovana. Zaboravljaju na djecu koja su prisilno uvedena u trgovinu ljudima. Zaboravljaju na zlostavljanu djecu. Zaboravljaju na djecu koja svaki dan dolaze s masnicama u školu. Toliko se diže pobuna protiv toga da žena ispravi grešku i izbaci iz sebe embrij koji je veličine graška. Embrij je zametak bez formiranosti. Nema formirane ruke, noge, prste, lice, srce ne kuca. Drugi naziv za embrij je nakupina stanica. Veličine je graška. Zrno graška ima veća prava od žene. A i daje mu se više pažnje od zlostavljane i odbačene djece. Ima jedna ilustracija koja pokazuje muškarca i ženu s plakatom na kojem je crvenim slovima napisano protiv pobačaja. S njihove desne strane su nacrtana djeca s poderanom odjećom, pokrivena starim bačenim novinama kako bi se ugrijala. Jedno od djeteta moli bunika protiv pobačaja za hranu ispruženom rukom. Na buniku je namrgođen izraz lica, odmahuje rukom i tjera dijete koje moli za hranu. To je na žalost, surova prikazana realnost bunika.

Međutim, tu su i ostale okolnosti. Priče koje ne znamo. Razlozi koje ne vidimo i ne želimo čuti. Kada žena kaže: “Želim napraviti pobačaj”, neki od nas čuju – ubojstvo djeteta.

1. Silovana djevojka/žena/djevojčica

Čudovište koje ne može kontrolirati svoje nagone. Prisiljava na seks. Isprazni se. Treba li djevojka nužno uz traumu koju prolazi, zadržati dijete? Treba li žena nužno izroditi dijete u čijim će očima doživotno vidjeti silovatelja? Mrziti sebe. Mrziti dijete. Mrziti život. Dolazimo li do toga da ženama treba takvo opravdanje za pobačaj? Da čudovišta mogu iskontrolirati svoje seksualne nagone, ne bi niti ulazili u tu temu.

Što ako čudovište dobije roditeljska prava nad djetetom koje je prisilno napravljeno? Jesmo li ikad razmišljati o toj situaciji? Doživotno silovanje djeteta, koje nije niti krivo niti dužno, a ni vrijedno toga.

Zabrana pobačaja nad silovanim ženama bi bila velika nepravda! Ako se silovana žena odluči za pobačaj, završila bi u zatvoru zbog kršenja prava (ili zabrane? Ne razumijem se u politiku, ponavljam). A silovatelj bi slobodno harao ulicom, tražeći novu žrtvu.

2. Maloljetnica/djevojka od 18-20 godina

Jebiga, događa se da pukne kondom. Zaboravlja se uzeti pilula. Maloljetnici neinformirani o seksu, a upuštaju se u spolne odnose. Što nije za pohvalu, ali griješiti je ljudski.
3. Žena (koliko god godina ima) ima pravo raditi sa svojim tijelom što god ona sama odluči da je ispravno.

Ako se žena odluči za pobačaj, možda bi trebali biti podrška toj ženi. Pobačaj ostavlja psihičku štetu na ženu. I fizičku ako se ne izvede pravilno. Jesu li žene koje se odluče na pobačaj hrabre? Na vama je da procijenite. Subjektivno – jesu.

Treći razlog me dovodi na životnu priču meni drage osobe. U zaštitu privatnosti žene, zvati ćemo ju Laura.

Nakon nedjeljnog iskaljivanja frustracije s Marijom, dan poslije mi je palo na pamet da se više informiram o pričama i samome pobačaju. Pobačaj je etička rasprava. Srednja škola me naučila, da se kod etičkih rasprava ne mogu fokusirati samo na jedno. Odnosno ne mogu biti samo za ili protiv toga. “Hej Laura, imam dozvolu pisati o pobačaju. Nisam te nikad pitala, što ti misliš o tome?” Natipkam Lauri poruku i pošaljem. Laura je žena koju znam od kad znam za sebe. Liberalna i racionalna osoba. Majka je dvoje odrasle djece. Život joj je igračka ali i borba. Tnt. “Ja sam za to da svatko ima pravo na svoj izbor. Zbog toga što ne možeš znati tko je u kakvoj situaciji.” Tvrdim da se većina nas bolje izražava pismeno nego usmeno. Laura se bolje izražava usmeno. Nisam bila u mogućnosti pojaviti se u roku keks na kavi s Laurom, pa sam ju nazvala video pozivom da izrazi svoje argumentirano mišljenje. Pripremila sam kavu i cigarete, u međuvremenu i laptop da vodim bilješke kako bi vama ispričala Laurinu priču. “Smatraš li da su žene koje naprave pobačaj hrabre?” – pitala sam Lauru. Znala sam da će i najmanja sitnica pokrenuti raspravu u trajanju od par sati. “Da. Jesu!” – odgovara mi. Ispijala je kavu iz svoje ljubičaste šalice dok je vrtjela cigaretu među vrhovima prstiju. Po prvi puta nakon toliko godina, ispričala mi je svoju priču koju sam slušala bezbroj puta, ali nisam znala toliko detalja.

Laurina prva trudnoća je bila komplicirana. Jetra joj je ispuštala otrov u krv. Fizički je pretrpjela svrbež od kojeg bi, kako Laura kaže, netko poludio. Svrbjela ju je koža. Cijelo tijelo. Do krvi. Beba je morala van prije vremena. Carski. Dobila opomenu od doktora da je u svrhu zdravlja najpametnije da više nema djece. Zbog rizika od komplicirane trudnoće. Tri godine kasnije, sa svoje 24 godine života, ponovno ostala u drugome stanju. Nakon otprilike dva mjeseca trudnoće, jedne noći posteljina se napunila krvlju. Muževa majka i baka su ju odvele pod tuš. Otuširale su Lauru od krvi i stavile ručnik između nogu. Krv se nakupljala po ručniku. Hitno je morala na pregled. Spontani pobačaj? Rane na maternici? Što je s bebom? Bebino srce je i dalje kucalo. Borio se za život. Zbog komplikacija, Lauri je rečeno da bi za njezino zdravlje bilo najbolje da napravi pobačaj. Odbila je. Nije imala podršku ni od koga. Svi su ju nagovarali da pobaci zbog zdravlja. A i da ostane majka curici od tri godine, koja ju je čekala doma. “Ostani mama njoj.” Govorili su. Bebino srce je i dalje kucalo. Lauri je to bilo dovoljno da se nastavu boriti za njih dvoje. Ostala je u bolnici spojena na tri infuzije. U međuvremenu morala je potpisati papir u kojem Laura odgovara za svoj život i život nerođene bebe. Nakon potpisanog papira, doktor joj je samo rekao: “Sad je sve u božjim rukama.” Doktori i osoblje su joj govorili da je jako hrabra žena. Imala je i podršku od trogodišnje curice koja je kod kuće bila uzbuđena što će dobiti malog brata. Čekala je da mama i braco dođu doma. Naravno, bila je još premala da bi razumjela cijelu situaciju. “Telefonski smo se čule svaki dan. Čak je i izabrala ime za svojeg malog brata.” Njezin glas i podrška su Lauri bila motivacija da se nastavi boriti za život. Za njih troje.
U sobi u bolnici je bila okružena ženama koje su zbog komplikacija u trudnoći imale spontani pobačaj. Laura smatra da to više nije pobačaj, već rođenje mrtvog djeteta.
5 mjeseci u bolnici, 7. mjesec trudnoće. Oko dva ujutro, Laura je morala obaviti malu nuždu. Nije znala da je to pritisak, odnosno da su trudovi započeli. Nije znala osjećaj rađanja, pošto je prvo dijete rodila carskim rezom. Dovukla se natrag do kreveta. Pozvala sestre. Sestre su otkrile poplun, digle spavaćicu i vidjele kako se vrh glavice nadzirao. Laura je strahovala. Sestre su počele paničariti. Prethodno je Laura bila spojena na tri infuzije, koje su sada trebale zaustaviti prijevremeno rađanje. Bezuspješno. “Mama, dođi me vidjeti. Ja sam gotova. Ja umirem.” Par minuta kasnije rođen je Laurin mali Palčić. “Kad sam čula njegov plač, osjećaj je bio neopisiv. To je bila pobjeda.” – priča mi Laura dok ja već suznim očima vodim bilješke za prepričavanje priče. Palčić je bio nedonošče. Morao je u inkubator, odnosno zamjenu za majčinu maternicu kako bi se do kraja razvio i oporavio. Premještanje u drugu bolnicu. Zbog gužve, Lauru su stavili u sobu sa ženama koje su došle kako bi napravile pobačaj. “Nije bilo u redu staviti me s tim ženama u istu sobu. Ali sam bila svjesna da nisu imali drugog izbora. Iskreno, gledala sam te žene s prezirom i osuđivala sam ih.” – govori mi. “Kasnije kako sam pričala s tim ženama, otkrila sam njihovu priču. Neke su doma već imale djecu i zdravlje im je bilo ugroženo. Neke su već imale godine i nisu imale snage za kompliciranu trudnoću i slično.” Žene su se složile da je Laura prilično hrabra za svoje godine. U međuvremenu Laura je puštena kući. Veselila se što će vidjeti svoju malu trogodišnju curicu doma. Dolazila je svaki dan svome malome Palčiću od 1 kg i 200 g u bolnicu. Kako bi joj kroz inkubator s rukicom uhvatio cijeli prst. Soba s inkubatorima je bila još jedna strahovita borba. “Bebe su umirale. Svaki dan sam dolazila ne znajući što me čeka. Hoće li mi beba uhvatiti svojom malom rukicom cijeli prst, ili će me dočekati prekriven inkubator crnom krpom i križem na njoj.” – priča mi Laura. Neki su joj govorili da bez veze dolazi gledati to nedonošče, kad je već ionako mrtav. Jednoga dana, bebe nije bilo. Niti crne krpe s križem. Laura je počela paničariti. Zaboravili su joj javiti da se mali Palčić već oporavio i premješten je u drugu bolnicu. Još jedna borba je bila gotova, i pobijedili su u njoj. Na žalost borba je na malog Palčića ostavila fizičku posljedicu, koji mnogi ne razumiju. “Najlakše je osuđivati. Ne znaš koja priča stoji iza te borbe i fizičke posljedice.”

Laura je žena koja podržava pobačaj. “Već sam prestara za ponovnu borbu. Svjesna sam da mi tijelo izbacuje trudnoću. Trudnoća je veliki rizik za mene. A i za bebu.” Nakon dvije komplicirane trudnoće. Imala je spontani pobačaj. Plod se raspao u njoj. Započela je borba s Sepsom koja je smrtonosna. “Samo par ljudi dobije bitku s Sepsom. Ja sam bila među tim sretnicima.” – prisjeća se Laura. “Od svih tih silnih borba protiv bolesti kroz život, dobila sam bolest – epilepsiju.” Doktori ne znaju kako niti zašto. Zbog epilepsije pije lijekove uz koje ne smije uzimati nikakve dodatne hormone. “Kontracepcijske pilule ne smijem. Spiralu ne smijem imati. Flastere ne smijem. Jedina zaštita protiv neželjne trudnoće mi je kondom. Ako mi se dogodi trudnoća – pobacila bi.” – govori mi Laura. Laura je život posvetila tomu da ima dvoje djece. Ne želi se dovoditi u ponovni rizik da djeca ostaju bez majke.

Životna priča je Lauru naučila lekciju koju ću prenijeti vama. Ne bi trebali nikoga tjerati na pobačaj. Lauru su tjerali pa je odlučila zadržati to dijete. Niti bi trebali zabraniti pobačaj. Uvede li se zabrana abortusa u Hrvatsku, Laura može birati između ovog dvoje – služenje kazne u zatvoru ili smrt radi komplicirane trudnoće. Što nas opet dovodi do pitanja: Želimo li da zrno graška ima veće pravo od ženinog života?

Ne osuđuj ako ne znaš koja priča stoji iza toga. Sloboda je pravo, a ne privilegija.

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima
Andriana Filipović
Filmofilka koja je stalno frustrirana stvarima koje se događaju oko nje. Na sve imam mišljenje i komentar. Ponekad bovaristička individualka. Zaljubljenica u mentol cigarete, kišne dane, tople napitke i horor filmove.