Bipolarni šofer tramvaja broj 17. iliti kako nas je ZET-ovac držao kao taoce

255
Bipolarni šofer tramvaja broj 17. iliti kako nas je ZET-ovac držao kao taoce

Ponedjeljak. Dan sam po sebi tragičan i težak. Imam dogovor na Jarunu taman u vrijeme prometne špice, polazna stanica je Šubićeva. Za sve strance, to je oko 40 minuta putovanja javnim prijevozom.

Sreća je kad znaš da te isti tramvaj vozi sve do samog polazišta, bez presjedanja. Zasjela ja opušteno u gužvi, čekam tu dvadesetu stanicu da siđem.

Negdje na  ⅔ rute, kao da upadam u neku montipajtonovsku paralelnu dimenziju:

Taman oko Knežije, tramvaj regularno stane na stanici. Putnici izlaze i ulaze, vrata se zatvaraju, tramvaj polagano kreće i – tup – čuje se udarac, nakon čega slijedi naglo kočenje, ljudi padaju ko kruške. Vozač, zvat ćemo ga Šerif, izlijeće iz kabine i iz petnih žila viče:

– Moronu! Idiotu! Jebotipasmater! Jesi ti lud? Jesi ti normalan?

– Dobro sam, sve je u redu! – čuje se u pozadini.

Putnici se u čudu nagledavaju, čuje se žamor, ali sve uši i oči su uprte naprijed.

Bila sam među (ne)sretnicima sprijeda i uvidim da se, ni manje ni više, radi o Djedici sa štakom, na kojeg ZET-ovac ljutito podiže šaku i jebe mu sve po spisku. Najviše katolički kalendar, ruku na srce.

– Mogli su ljudi izginit jer ideš na crveno! Jebotimater staru ćoravu! Sad ću ti zvati policiju, majkemi! – ZET-ovac se dere i stoji na ulazu u kabinu, ko kakav šerif. Jedina vrata koja su bila otvorena, bila su prva.

– Gospodin je prelazio na zeleno! Sve sam vidio, vi ste trebali čekati da krenete s tramvajem! – javlja se prvi putnik.

– Ma šta si ti vidio, jebemtimater, kad je meni bio znak da krenem?! – šofer će u bijesu, ovaj put na nedužnog promatrača.

– Ma jebo tebi pasmater! Što glumiš ti tu? Otvaraj nam vrata! Zarobljeni smo ovdje! Istječe nam karta! Kasnimo! Barem nas pusti van pa ti čekaj policiju! – e, tu je putnik pukao te s pristojnog tona glasa, prešao na blagodemonski.

Polako i drugi putnici počinju negodovati.

– Ne idem ja nigdje, dok ne dođe policija! – Šerif ZET-a će.

– Pa daj nam otvori jebena vrata!!! Ovdje je čovjek na čovjeku! Ne možeš nas zaključati ovdje! – putnik će, sad već vidno lud.

– Ne otvaram ja ništa, dok ne dođe policija! (uzima mobitel) Alo, policija, tramvaj broj 17 zove, imamo nesreću tu na Stjepanradiću (…) – Šerif očito preuzima pravdu u svoje ruke.

– Eto, sad samo čekamo policiju! – pobjedonosno zaključi Djedici u facu i nastavlja s uvredama.

– Ali, pustite nas van!

– Kasnim na posao!

– Što je ovo?

– Čekajte si sami policiju!

– Ima tu i novinara!

– Ima i boksača!

Svi putnici počinju dovikivati šoferu, tonom glasa a la seljačka buna.

– Ti si kriv! Nek tebe hite! Ja ne idem niđe dok se ne pojave. – nastavlja šerif na Djedicu sa štakom.

– Ma idem ja, jebeš ovo – Djedica dokazuje superiorniju inteligenciju naspram Šerifa i zaključuje jedinu ispravnu soluciju – otići od budale. Šepajući se pokupi.

Šerif stoji kod kabine.Ljut ko tabasko umak na meksičkom suncu. Dere se na sebe. Na neku gospođu. Na bilo koga: Sve sami idioti! Debili! Jeboimpasmater!

Doživjevši mini živčani slom, naglo odlazi do kabine i napokon otvara sva vrata. Nakon dobrih petnaest minuta talačke situacije.

Neki putnici izlaze i nastavljaju pješice, dok se ostali pitaju i raspravljaju o tome kako će se razriješiti ovaj prometni čep i kako stići na drugi kraj grada.

– Daj samo jebeno vozi! Moram ići! Vidiš da nikog nema! Debilu jedan! – neki random tip će.

Odjednom, vrata se nanovo zatvaraju, tramvaj žurno kreće i još u startu naglo zakoči. Believe it or not, opet na crvenom semaforu i to nasred zebre. Auti trube, ljudi viču, a u kabini monolog jednog ZET-ovog šofera:

Jeboimpasmater, šta hoće više od mene?

Prošli tjedan mi se onaj popišao tamo!

Stoka! Jeboimpasmater!

Neću i ne moram!
Za šta? Za ove pare?

Jebeš sve ovo!

(…)

– Sa kim on to? – smije se neka gospođa.

– Sam sa sobom! – govori tip koji stoji pored kabine.

Tramvajem se proširio smijeh, nismo znali što bi drugo.

Pa jebomupasmater. Ahahahahhahah

Dolazim na sastanak, uz sat vremena kašnjenja.

– Pa gdje si ti? Kao da si putovala iz druge države!

Mislim si: ma kakve druge države, prije iz neke paralelne dimenzije!

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima
Ines - Maria Slobođan
Autorica oštrog pera i još oštrijeg jezika. Anarho vještica. Toliko obična, da je to neobično.