BLOGER – pisanje u venama

152
bloger

Opet je osjetio kako ga obuzima onaj poznati bijes. Otišao je s posla pod izlikom da ide doktoru, da mu nije dobro. Mrzio je ured i ljude koji su tamo radili, od bahatih šefovskih govana do snishodljivih portira i glupih čistačica. Mrzio je svoj usrani posao i sve mu je tamo u toj zgradi već odavno išlo na živce.

Često je o tome razmišljao i nikako se nije mogao sjetiti kada ga je prvi puta osjetio, taj svoj jebeni bijes, samo je znao da traje i traje i traje, već godinama.

Možda je počelo kad ga je ostavila žena. Njega! Oca njene djece, jebenog hranitelja obitelji. Kurva! Usudila se! Možda je sve započelo i prije, onog dana kada mu je umro stari. Intelektualac! Jebeni književnik. Zaslužna veličina o kojoj se uvijek govorilo u superlativima i s dubokim strahopoštovanjem. Ili onda kad su se posvadili, kad mu se prvi puta otvoreno suprotstavio i kad je s razočaranjem primijetio da je pobijedio (tako lako!), a staro đubre, taj veliki otac kukavički je vičući i psujući zbrisao i zaključao se u svojoj sobi. On, roditelj s veliko „R“, sirova snaga i veličina. Autoritet!

Možda je sve počelo davno prije kada je prvi put, još kao klinac u kuhinji zatekao mamu kako tiho plače s rasječenom usnicom i tamnoljubičastim podljevom ispod oka, a možda još u osnovnoj kad su ga klinci zbog okrugle velike glave i klempavih ušiju prozvali Jumbo. Djeca, te male jebene životinje, instinktivno osjećaju tuđi strah i nesigurnost pa nepogrešivo napadaju najslabije između sebe.

Zapravo, tko će znati kada ga je osjetio, taj svoj opaki bijes.

Hoda ulicom gledajući lica prolaznika. „Jebeni luzeri“, pomisli. Gleda ih sa sažaljenjem, te sitne ljudske duše koje koračaju u pratnji svojih malih života, uvijek u žurbi za nečim nedostižnim i ruku pod ruku sa svojim snovima, nadanjima i planovima. Promatra ih podrugljivo. „Jadne budale, nisu ni svjesni koliko su ništavni i kako ih jebe taj život, a oni ne mogu baš ništa. Ništa!“ Iskusio je on to stotinu, ma ne stotinu, tisuću puta na vlastitoj koži i znao je osjećaj.

I taj brak. Godine zajedničkog života, truda muke, ulaganja. Zajedničke proslave rođendana, Božića i glupih Novih godina, planiranja godišnjih odmora pa sve one silne bolesti djece, smrt roditelja i prijatelja, sve te sreće, tuge i sranja… Sve to više nije važno, kao da nikada nije ni postojao. I jebena rastava. Sve izbrisano jednom odlukom nadležnog suda. Njega nisu ni saslušali.

U liftu zgrade starija niža babetina mrko ga gleda ispod oka. Zna on da ona zna sve o njemu. Takve su vam te kretenske zgrade spavaonice – svi znaju sve o svakom, a prave se da nitko ništa ne zna. Otvoreno ju je gledao pa se stara zbog nelagode bojažljivo nasmijala. Baš je uživao u njenoj nervozi i nije skidao pogled s nje. „Cinična, licemjerna stara kurvetina“, pomisli i izađe bez pozdrava pa nakon nekoliko koraka uđe u stan. Ogleda se oko sebe. Nema više one galama djece, njihovog žamora, vike, plača, žalbi…

„Tata, Ivan me lupio žlicom! Nisam, ti si mene prva! Mama, reci joj da ne laže…»

Ništa od svega toga, samo prazan stan, ustajao smrdljiv zrak i tišina.

Otvorio je vrata frižidera: bočica senfa, vrećica s nešto stare majoneze i pola teglice kiselih krastavaca. Malo salame od prekjučer zamotano u papir. Nekoliko jaja i kutija tableta za želudac u posebnom odjeljku na vratima. Izvadi pivo i malu plastičnu vrećicu pa ode do sobe. Krevet u polumračnoj prostoriji izgužvan i nepospremljen. Majica u kojoj inače spava prebačena preko stolice ispred monitora od računala. Baci je na krevet pa sjedne. Otpije gutljaj piva i pritisne dugme. Ekran obasja njegovo oblo, neobrijano lice.

Prođe prstima kroz prorijeđenu kosu. Dok je čekao logiranje na internet dohvati olovku i svežanj isprintanih stranica. Čitajući, ispravljao je pogreške, dodavao pokoju riječ, a ponešto bi prekrižio. Onda podigne glavu i utipka adresu svog osobnog bloga. Iz vrećice izvadi dugačku tanku prozirnu plastičnu cijev, onakvu kakve koriste za infuzije, sagne se i utakne jedan kraj u sitnu USB utičnicu računala. Zavrne rukav sve do zapešća pa ispod flastera otkrije braunilu zabodenu u venu. Drugi dio cjevčice, onaj s iglom, pažljivo uvede u nju.

Zavaljen u naslonjaču stolice promatra kako tamnocrvena tekućina kroz prozirnu cjevčicu polako teče dolje ka kutiji računala. Osjeti one divne žmarce, a poznata toplina poput plime razlije mu se tijelom. Uživajući, na trenutak klone potpuno se prepustivši osjećaju. Poluzatvorenih očiju, sretan i nasmiješen kao u nekom transu, prstima zapleše tipkovnicom. Isprva lagano, pa zatim sve brže i brže.

 

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima