Bouncanje #2 – Klinci na baterije

143
Bouncanje #2 - Klinci na baterije

//disclamer prije čitanja: Mišljenje je kao i guzica – svako je ima. Ovo je samo moje, ponuđeno vama ovako bezobrazno i javno na čitanje, s nadom da ga nećete kao ovca odmah pojesti – nego razumno stvoriti neko svoje, sasvim osobno i privatno poput mojeg, jednako vrijedno.

 

**skok unatrag**

 

“Ma mene je*eni starci ništa ne kuže..” – rečenica je koju smo stoput ponovili u našim najranijim godinama, bilo da je služila kao opravdanje za vjerojatno glup potez u životu, ili čisto kao neka pobuna protiv sistema u kojima kraljuju oni stariji od nas, a mi smo kao golobradi klinci bili u jednom kavezu nerazumijevanja, razumljivog samo i samo nama. Sada, sa tridesetak godina na leđima, kralj je promjenio krunu i sada sam ja jedan o onih koji ne razumije mlađe, i koji pokušavam klincima utjerati u njihov dna kod ono što više nije kompatibilno sa njihovim načinom života. I sad sam ja je*eni starac koji ništa ne kuži.

 

**evolucija ilitiga youtube kretenizam**

 

Moj klinac je sada u dvanaestoj, godini kada sam ja više bio u parku nego doma, gledajući sa strane starije od mene kako bacaju po košu, a moja nova lopta još nije dotakla asfalt. Sunce je tada sjajilo nekim posebnim sjajem, trava je bila zelenija a kola iz staklene boce nekako zdravija i finija. “Moj” park je bio prepun klinaca, svih godina oblika i boja, razigrani, bezbrižni, sretni. Danas park zjapi prazan, klupe istrošene od erozije vremena, pokoji tinejdžer baci opušak na košarkaški teren u prolazu ili razbije bocu pive o zid. Kad pričam malome o tim, meni divnim vremeni – gleda me nekim čudnim pogledom, nije mu jasno zašto bi netko po ovoj hladnoći ganjao loptu u parku kad može na playstationu upaliti simulaciju nogometa i zaigrati sa Bayernom cijelu sezonu. Pokušavao sam ga natjerati da počne sakupljati album sličice pa sa vršnjacima mjenjati “dupliće” – ali njemu je draže pogledati koji video na youtubeu od pola sata u kojem neki amerikanac sa društvom igra online pucačinu. Siguran sam bio da je u njemu problem, da ga je tehnologija nepovratno pokvarila, i da sam ja normalan po društvenim mjerilima a on, oprostio mi, nije. Krivio sam odgoj, krivio sam sebe.

 

**vršnjaci kao kopije**

 

Dvanaesti rođendan bio mu je kao i svaki prošli, napravili smo sa ženom predivnu (nama barem) tortu, kupili grickalice, sokove i ostale điđemiđe, te zamišljali dvadesetak klinaca kako se zabavljaju vani uz nogomet, igraju skrivača i svađaju čija je čija čaša. Prošlo je već dva sata od kad su klinci stigli, zavaljeni nepomično u dnevnoj sobi, bulje svaki u svoj mobitel, ne treba im sok, ne treba im hrana, treba im samo novi level u mobilnoj igri da se na tren razvesele, i nastave dalje igrati. Začuo se tek tu i tamo pokoji glas sa rečenicom: “A di vam je slobodan punjač za mobitel?”. Shvatio sam nakon treće pive da sam ja taj koji se mora prilagoditi i shvatiti da odgajamo generaciju – koja nije zaostala, čudna – nego normalna za današnja “touch screen” “vr” vremena. Meni analogcu preostao je moj kavez zvan nostalgija.

 

**sivo-žuto**

 

Sitacija nije tako siva kao što izgleda, imate dva jednostavna riješenja ovoga naizgled velikog problema. Prva je biti i dalje uporan sa pričama kako današnji život ne valja, kako se klinci neznaju igrati i družiti međusobno bez tehnologije, maltretirati klince pričama o ribolovu u vašim mlađim danima, oduzeti im mobitel, računalo, tablet i postati čangrizavi zatucani roditelj kakav je odgajao vas. Sjećate se priča vaših staraca o odlasku na ispašu u ranu zoru? E pa tako sad youtube generaciji zvuče priče iz vašeg djetinjstva. Druga solucija je otvoriti oči, i pokušati shvatiti način na koji klinci danas funkcioraju. Ako rijeka promijeni tok – to je i dalje rijeka koja ide svojem cilju, možda nekim drugačijim i ljepšim putem. Tko zna kakve će vizure na tom novom putovanju vidjeti, i kakve sve živote proživjeti. Budite prijatelj toj rijeci, putujte zajedno s njom. Jedan dan možete zajedno pospremati drva, a drugu večer zajedno osvajati zamak u novoj rpg igri. Da, starče koji mrziš igrice a gledaš turske sapunice tri sata svaku večer, na tebe se ovo ide.

 

I ti naši klinci, ti naši divni i čudni pupoljci imat će jednog dana svoje pupoljke kojima će pričati o tome kako su imali predivno djetinjstvo, kad su sa starcima tu i tamo zaigrali koju igru na računalu. I pričat će im kako je tada trava bila zelenija, a sunce sjajilo nekim posebnim sjajem. Jer su bili DJECA.

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima
Mario Vadlja
Mario Vadlja - neobjavljivan kolumnist, propali DJ, budući autor romana (ako ga ikad napiše), dobar otac - loš muž, ilustrator i kreativac, kritičan bez pokrića, velika digitalna muda a uživo mala, Međimurec.