Čitateljica: ”Lako zarađivati pare pisanjem!! Jak primjer korisnog rada!”

4686
Čitateljica: ''Lako zarađivati pare pisanjem!! Jak primjer korisnog rada!''

Nakrkala sam se sarme i mogu se baciti na pisanje jer mi je mozak snažan. Svi znamo da prosječni novinar svojim pisanjem jedva pokrije račun za struju koji je napravio pišući to isto iliti potroši na pisanje više struje no što zaradi novca. No, neki smatraju da je i ta sića dovoljna za fliper previše: ”LAKO ZARAĐIVATI PARE PISANJEM, NASLIKAVANJEM I PRODAJOM STVARI!! JAK PRIMJER KORISNOG RADA!” – napisala je jedna gospođa komentar ispod mog blog posta. Stvarno se nemam običaj osvrtati na negativne komentare, ali ovo me dirnulo u samu srž debelog crijeva i nasmijalo toliko da se krevet na kojem sam sjedila tresao.

Pisanje se odnosi na ovo što radim, dakle pisanje, naslikavanje se odnosi na činjenicu da kao i svaki bloger ponekad dobivam besplatne stvari s kojima se imam obavezu slikati, a prodaja stvari se odnosi na moj dućan Urbani jednorog  Dakle, gospođa je u svom komentaru popljuvala i ponizila sve novinare i pisce, sve glumce i manekene i sve koji se bave trgovinom – što nabavljače i vlasnike trgovina, što blagajnice koje stoje osam sati u Konzumu i ponavljaju jednu te istu iritantnu radnju – skeniraju artikle na blagajni i ispituju: ”Želite li naljepnice za Zdravoljupce?” Da znam pjevati i da ponekad  nešto lijepo pjevam, vjerojatno bi dodala u svoj komentar i to da je pjevanje, kako kaže, jak primjer  korisnog rada. Htjela sam joj napisati odgovor: ”Jebiga, ne mogu svi biti neurokirurzi i čistačice!”, ali  gospođa je nakon nekoliko komentara drugih zbrisala svoj komentar jer joj je, valjda, došlo iz guzice u glavu da je napisala glupost.

Čitateljica: ''Lako zarađivati pare pisanjem!! Jak primjer korisnog rada!''

Takav stav, stav poput gospođe, vjerojatno tj. očito imaju i mnogi medijski magnati kad tako slabo, barem u našoj zemlji, plaćaju svoje novinare. Isto vrijedi za manekenstvo u Hrvatskoj, nošenje revije plaća se 400tinjak kuna po mojim saznanjima i ne, nemojte sad govoriti da je biti maneken lako. Ne samo da sam jednom u životu nosila reviju na Danima vjenčanja i zamalo na licu mjesta napisala knjigu ”365 razloga zašto više nikada ne želim biti manekenka s tim da činjenica da imam već 30 godina nije jedan od njih”, nego za nositi modne revije potrebno je održavati zavidan, po nekima ružan, ali ipak izgled koji nema svatko. Gladovanja, vježbanja, to sve ima svoju cijenu koja bi trebala biti veća od 400 kuna. Isto vrijedi za gaže glazbenika koji nisu Severina. Evo ti 400 kuna, gitaristu! Ili u gorem slučaju, evo ti boca pelina. Ili u najgorem slučaju: evo ti ČAST (???) da sviraš u mom kafiću/nosiš moju odjeću/pišeš za moj časopis!

Iz prve ruke znam za slučaj kad je neka žena plaćala 1000 kuna mjesečno jednoj novini da joj objavljuju njenu kolumnu. Dakle, ona je plaćala mediju da je objavljuje. Ozbiljno. To su ti neki koji žele čast objave. No takvih je 1% ako ne i manje. Drugi od istog pokušavaju ne živjeti nego preživljavati.

10ak puta, kroz nekoliko zadnjih godina, mi se dogodilo da mi se javi neki medij, bilo tiskovni ili internetski, i ponudi mi posao. Uvijek bi se radilo od otprilike istim uvjetima: text od cca tri stranice Worda, svake srijede u podne, tematika ta i ta. Pitali  bi me koliko ja novca tražim za to na što bih ja uvijek rekla 200 do 500 kuna po textu, ovisno o tematici, što je jako MALO jer realno trebala bih reći 1000. U 100% slučajeva rečeno mi je da je to jako PUNO i da oni ne mogu to platiti iako su neki od njih željeli zahtjevne textove poput upoznavanja hrvatske kulturne baštine kroz humoristične priče. Dakle, oni su očekivali/željeli da ja kažem neku svotu poput 80 kuna. Dakle, previše ponavljam dakle, ali DAKLE: za fliper! Dvije ili tri partije flipera u lokalnom dvorišnom kafiću. S time da su se svi od reda javili meni s uvlačišupskim pismom u kojem trabunjaju kako cijene moj rad. Baš MOJ. I žele baš MENE.

Što bi tek bilo da sam se ja javila njima? Koliko bi mi ponudili, 30 kuna po članku? Možda bi tražili da ja njima plaćam što me objavljuju.

Po meni je manje degutantno negdje volontirati nego raditi – pisati – za uvredljivu svotu kao što je 80 kuna po textu od tri stranice jebenog Worda. Zato kad je riječ o nečemu što ja ne mogu platiti, primjerice sudjelovanje na ovom portalu koji je tek rođen, nema ni mjesec dana, ja kažem suradnicima da nemaju nikakvu obavezu već da napišu nešto kad i ako im se piše. To može biti svaki dan ili nikada. Nikome ne trebaju polagati  račune jer ja nisam u poziciji da ikoga ne išta tjeram, ali zato ovi što plaćaju za fliper misle da su u poziciji postavljati rokove i kvote koje je potrebno ispuniti za jebenih 80 kuna. Što je uvredljivo, zar ne?

Znate li koliko noći prosječni novinar provede neprospavano baš zato što za 80 kuna piše na silu nešto u trenutku kad nema inspiracije? Novinar bez inspiracije je kao prostitutka s velikom mengom, dakle u jako lošoj poziciji. Poanta priče je – nije lako biti novinar i kolumnist ma koliko vi možda mislili da je to lako. Kako je Domagoj Jakopović Ribafish rekao upravo u intervjuu za Revoluciju: ”Nije lako pisati, sjeti se samo onih svojih početaka kad je trebalo mjesec dana pisati po dva texta tjedno pa kad su odustali svi oni koji su se pravili da znaju nekaj raditi i onda se samo rijetki izdignu i evo nas, tu smo.”

Probdijela sam noći i noći još u vrijeme fakulteta kako bih napisala više od pola jednog časopisa u mjesec dana za fixnu plaću. Polokala sam litre i litre kave pokušavajući na silu napisati srcedrapajući text kojeg bi me kasnije bilo sram samo zato da za to dobijem lovu koju mogu potrošiti na fliper. Popila sam zbog pisanja toliko kava da moja mama kaže – i misli poluozbiljno – da je moje lokanje kave financijski problem.

To je pozitivno kod ovog neprofitabilnog portala, to što se stvara srcem, a ne preko kurca jer da je tako bio bi prepun ovlaš napisanih članaka tek toliko da se popuni prostor. Upravo zato,  ljudi moji, većina medija ne valja – jer su napisani preko kurca. A napisani su preko kurca zato što novinari nisu adekvatno plaćeni već su izrabljivani i jednostavno nemaju motivaciju napisati 50 zadanih članaka u određenom roku da bi ispunili nužnu mjesečnu kvotu za koju će dobiti siću. Pisanje je jedan od onih poslova u kojem se itekako osjeti kad je nešto napisano preko kurca. Puno ponavljam riječ kurac, ali ovdje je nužna jer ne nalazim bolju metaforu. Želim reći… Pisati je lako, ali u trenutku kad te pukne, kad imaš inspiracije i motivacije. Talent neću spominjati jer talent se u ovoj državi ne priznaje, on je besplatan. Kad bi ova zadnja rečenica barem bila duhovita, ali ona to nije, istinita je i tužna. No, ja sam navikla da zaboravljam na talent jer vlasnici medija samo  brinu o mojoj potrošnji struje potrebnoj da napišem jedan text. Talent i znanja su besplatni već duži niz godina.

Bez uvrede ikome, ali puno je teže napisati nešto čitljivo i suvislo nego biti blagajnica u Konzumu. Možda vam se čini da nije, ali stajati i vrtiti proizvode preko trake može baš svatko. Upotreba mozga u toj radnji je minorna. To što netko, ne ja, ali možda vi, smatra da je to ponižavajuće, to je drugi par rukavica i nogavica, no moja poanta je – prije no što popljujete nekoga tko zarađuje pisanjem ili bilo kojom vrstom umjetnosti, sjetite se da je to itekako krvav kruh. Pitate se zašto vam je neki text lako pročitati? Vi se niste umorili čitajući pa mislite da se nije umorila niti osoba koja ga je pisala? E upravo suprotno, osoba se itkako umorila da vama napiše čitljiv text za što je potrebno i znanje i talent. Isto vrijedi za glazbu, snimanje filmova ili bilo kakvu umjetnost! Balerine su umorne, shvatite to. Novinari ne spavaju. Manekeni ne jedu. Točka, kraj rasprave.

Uvijek je onom drugom lako, dođe mi da vam krenem pojašnjavati koliko je lako pljuvati jednu Kolindu ili jednu Jadranku Kosor, a koliko je stresno i teško biti na njihovom mjestu. No neću jer će ovaj text izgubiti svoju prvotnu ideju, a to je da soliti nekome da je njegov posao lak nije baš lijepo. Da su poslovi laki, nitko ne bi mrzio ponedjeljak! Da su poslovi laki, vikendi nikad ne bi bili izmišljeni!

”Jak primjer korisnog rada!!” – gospođo, za kraj ću vam samo poručiti da doista svi ne mogu biti čistačice i neurokirurzi pošto moje pljujete, a to dvoje očito izjednačavate…

Do čitanja!

Nika xoxo

Čitateljica: ''Lako zarađivati pare pisanjem!! Jak primjer korisnog rada!''

PS Poslušajte intervju ~Radija Biograd na Moru~ s Nikom Ostoić o Revoluciji iz kreveta i stanju u medijima:

 

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima