DOBA ZLATNIH RIBICA

153
DOBA ZLATNIH RIBICA

Već neko vrijeme razmišljam o ljudskom umu, o zaboravu i o licemjerju. Da je bar samo o tome. Već neko vrijeme želim pisati o svim tim pitanjima koja me muče i koja su davno bila aktualna, ali i još uvijek jesu, no energiju trošim na puno prizemnije stvari vezane uz meni najaktualniju diskriminaciju djeteta o kojoj sam si obećala da još neću pisati. Možda će se ipak pozitivno riješiti pa da ne trošim riječi uludo.

Ta tema koja me kopka, a u suštini nema veze sa mnom direktno su migranti. Ljudi koji bježe od rata. Ljudi kojima ne damo blizu jer se njihov rat nas apsolutno ne tiče. Ne kužim kako u ovom našem svagdašnjem Hrvatistanu možemo zaboraviti da je i tu bio rat. Valjda samo kad nam se hoće postanemo sklerotični licemjeri koji nemaju pojma što Matej kaže u 22,39. Ma ne samo Matej. “Sv. Ivan veli: „Rekne li tko: Ljubim Boga, a mrzi brata svoga, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata koga vidi, Boga koga ne vidi ne može ljubiti. I ovu zapovijed imamo od njega: Tko ljubi Boga, da ljubi i brata svoga!“ (1 Iv 4,20-21).”

Moj tata je iz Crikvenice. Baka i djed su živjeli u Crikvi još prije tatinog rođenja pa sam tako i ja svako ljeto provodila kod njih. I ljeta tijekom rata. Tih su ljeta hoteli bili puni naših prognanika, mahom iz Vukovara i okolice. Ima ih još i danas, eno, stoje opustošeni i rastureni od života nakon udomljavanja naših. Naši su odlazili i van zemlje i tamo nalazili sreću. I svima nam je bilo normalno da kad je rat, da našim prognanicima treba pomoći. Iako su za sobom nerijetko ostavljali kaos. Ne razumijem zbog čega mislimo da nekim drugim prognanicima mi nismo ništa dužni? Zbog čega mislimo da nije dovoljno samo ljudski pomoći ljudima u nevolji?

Pomislim kako ratovi ljude ne nauče ničemu. Da ih uče, prvo bi se Izrael zapitao kako je moguće da nakon svega što je njihov narod prošao tako zdušno tlače Palestince.
Ima to nešto u čovjeku što vidi samo sebe i nikoga više. Kako je moguće da se u Splitu znalo za Loru, a nitko ništa? A zato jer oni nisu ti kojima je guzica na panju. Znalo se i što se zbiva u koncentracijskim logorima po Europi u drugom svjetskom ratu pa su samo ovi neki antifašistički šupci ginuli da bude bolje i da se ljudi ne mrze i ne trpaju u logore. Puno je više ljudi slijegalo ramenima i furalo se na mozak zlatne ribice.

Puno ljudi bi se složilo da nema mjesta spomeniku ratnog zločinca koji je profućkao obranu jednog grada, a sad s rukom na srcu gleda prema ulici nazvanoj baš imenom tog istog grada. Ali samo jedan čovjek ima i vremena i hrabrosti ići u zatvor zbog javnog iznošenja činjenica. Svi ostali sliježemo ramenima i radije nosimo glave u torbi jer je tako lakše.
Većinu boli kupus za gluposti oko nas. Svi smo nenadjebivi teoretičari. Ali kad treba djelovati, ili pada kiša, ili je hladno, ili je pretoplo pa se chilla na moru. Super je vjerovati u superheroje koji biju bitke i za nas. I ekipa što moli vjeruje u superheroja i brije da je molitva dovoljna da se riješe problemi.

Mnogo puta sam čula da se oko školskih problema s nekim nastavnikom roditelji uopće ne mogu udružiti i djelovati zajedno. Svatko bije svoju bitku. I samo ima tihe šaptače sa strane. Ti se šaptači ne izlažu. Oni ne mogu potrošiti sat svojeg vremena za boljitak sve djece. Bude se već riješilo. I tako smo već navikli gledati u stranu.

I kako sad da s takvom sviješću itko od nas razmišlja o nekim tamo ljudima koji bježe od rata i spašavaju golu glavu? Njihov je put možda višestruko gori od križnog, ali oni su samo upitno djeca božja. Možda se sve to događa jer ne postoji neki univerzalni kodeks vrijednosti pa neki ne znaju baš najjasnije razlučiti što je okej, a što nikako ne smije proći. Ili sam ja sve to krivo shvatila i bolje da mekećem samo u svom dvorištu?

I tako nas se iz ove zemlje toliko iselilo, makar nema rata pa ne kužim zašto ne bismo popunili praznine i naselili ljude koji su već tu blizu, umjesto da uvozimo radnu snagu? Zašto ne bismo bili ta jedna divna i plemenita zemlja koja želi pomoći i sebi i drugima? Valjda su za to krive te zlatne ribice. Mi bismo, zavaljeni u naslonjaču, barem tri želje, a one su nam umjesto želja klonirale mozgove.

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima
Jasna Jelena Andres
Majka, dramski pisac, scenarist, dizajnerica cipela. Zagrebačkom titulom Akademski dramaturg, iako sam zapravo diplomirala kazališnu i filmsku umjetnost u Rimu. Završila sam i srednju obućarsku školu u Vukovaru, no to je manje bitno. Nekoć filmski kritičar te gonič robova i dio velikog mozga na filmskim i televizijskom snimanjima. Nešto sam i režirala. Bijah pjesnikinja, a danas samo rimujem djeci kad ih treba nasmijati. U potrazi za izdavačem svoje zbirke kratkih priča koje još nisam poslala ni jednom od spomenutih za kojima tragam. Držim svijet na oku.