GLEDANJE U ZID i gdje se mogu kupiti dva metra štrika

199
GLEDANJE U ZID i gdje se mogu kupiti dva metra štrika

Kad ćeš ti konačno počet negdje radit!?– derala se stara za nedjeljnim ručkom na moju 28-godišnju sestru koja je još jačom dernjavom odgovarala:

 

– Znaš kad?! Nikad! Dobit ću posao kad ostarim! Sve je izvan moje moći jer šaljem molbe svaki dan, javljam se na sve oglase koji i 2% imaju veze s mojom strukom i samo dobivam odbijenice! Bolje bi prošla da sam kurva na štajgi, ovako sam osoba s fakultetom koja sjedi doma i prima odbijenice od jebivjetarskih firmi gdje su šefovi većinom neobrazovane seljačine. Javila sam se čak da volontiram svugdje, npr. na Index. Nula! Nemreš ni volontirat! Najbolje bi bilo da sam se s 18 udala za nekog besprizornog pijanca koji bi mi do 25. godine napravio sedmero djece jer nije shvatio kako se rade djeca pa žene tretira k’o rasplodne krave. Onda bi fino živjela na račun države…’

 

– Takve koji štancaju dječurliju koja će izrasti u sirotinju treba u startu sterilizirati– reče kraljica majka.

Nakratko se zamisli pa doda:

 

– Vidim po novinama kako žicaju pare, dala bi ja njima kurac.

 

Uf, previše sam prostota naštancao u ovom brutalnom uvodu, znam, ali ovo je doslovan ispis tog dijaloga koji je probijao uši i zbog kojeg mi je patka s mlincima prisjela. Jedini posao koji je moja sestra dobila je posao na Lošinju u osnovnoj školi gdje bi imala dva sata tjedno bez da joj plaća pokriva naknadu za odvojen život i tamo bi si morala plaćati stan. Govorimo o curi iz Zagreba. Suvišno je napominjati da je posao odbila jer put do Lošinja košta više no što bi bila njena plaća.

 

Da, ponavljam ono što govorim u svakoj drugoj kolumni: ova država je sve gora i gora. Ona tone, već je toliko potonula da su ljudi ostali bez zraka, utopit će se.

 

Sve o državi je baš lijepo rekla kolumnistica Andrea Andrassy kad se neki lik sjetio pametno izjaviti da su spotovi Nives Celzijus sramota za Hrvatsku. Ona je na to rekla otprilike ovo: „Nisu spotovi Nives Celzijus sramota za Hrvatsku, nego je sramota za Hrvatsku kad cure iz Zagreba s 25 godina i završenom ekonomijom idu u Njemačku raditi kao sobarice.’’

 

Odlično rečeno. Sramota za Hrvatsku je što mladi ljudi sa završenim fakultetom sjede doma i bulje u zid, s pauzom za brisanje pristiglih odbijenica, pritom razmišljajući da li da se umiju ili da se ubiju.

 

Vozio sam se s frendom u autu neki dan i puštao je neku okej američku mjuzu:

 

– Super je ovaj bend. To su neki Ameri, ne? Nisam još to čuo, budeš mi poslao mp3, baš je okej– konstatirao sam.

 

– Neee, nisu to Ameri, to ti je Jam Ritual, bend iz Varaždina– kaže mi on.

 

Presnimio mi je njihov album „Greasebucket’’, slušam ga na repeat ovih dana i mislim si: kvragu, bend je genijalan, mjuza je na svjetskoj razini stvarno, a ti talentirani dečki koji u to ulažu vrijeme i trud, vrlo vjerojatno od toga nemaju neku zaradu jer umjetnost bilo kakva u ovoj zemlji nije na cijeni. Umjetnost je hobi. Nije li to tužno?

 

Također mi je tužno što još postoje ljudi ljubomorni na mene jer ničim izazvani žive u bajkovitom uvjerenju da pisati za Playboy znači imati plaću 18.000+ kuna. To sam i ja mislio kad sam bio klinac, ali tada su bila drugačija vremena. Tada, kad sam bio klinac, brucoš, radio sam u časopisu daleko ispod Playboyjevog nivoa i bio plaćen 6000 mjesečno. Ali, to je bilo prije, kad je stanje u državi bilo daleko drugačije. Nije kriv Playboy, nije kriv EPH niti Adriamedia, nije kriv nitko nego je krivo cjelokupno stanje. U časopisu gdje su mene pred X godina plaćali 6000, sada suradnike plaćaju 500 kuna i to sam puno rekao.

 

Imao sam neki dan noćnu moru koja je produkt života u ovoj tzv. državi. Ne volim prepričavati snove jer to mi je idiotski i primitivno, ali učinit ću iznimku. Sanjao sam dakle da sam se odlučio ubiti pištoljem. U pištolju su bila četiri metka. Puknuo sam si jedan u glavu i nije me ubio. Puknuo sam još jedan– opet ništa. Opalim i treći– nula bodova. Zamolio sam frenda da ispali i četvrti. Puknuo ga je drito posred čela, opet ništa. Od svega sam zadobio neke površinske rane i morao sam u bolnicu gdje su mi rekli da mi je mozak pun sačme koju ne mogu izvaditi jer je preduboko, pa ću umrijeti. Ali ne odmah nego za nekoliko mjeseci uz teške glavobolje i agoniju…

 

Mislim da ova noćna mora baš lijepo metaforički opisuje život u Hrvatskoj– dugu, sporu i mučnu smrt. Prevenstveno smrt duha jer ne znam kako netko još može imati entuzijazma kad ovdje nema budućnosti. „Ima posla, ali ljudi ne žele raditi!!’’– trube mnogi, recimo političari. Vjerujem da ima posla, ali ne vidim razloga niti motiva da fakultetski obrazovana osoba bude vikend konobar na crno za 100 kuna po večeri ili, u gorem slučaju, čistač– nečega. Nismo li zaslužili šansu za karijeru? Ovdje nema karijere. Šansa za kakav-takav život i zaradu su najčešće jednokratni poslovi s inozemstvom, a na to se ne može računati jer ulete tu i tamo.

 

I onda ljudi svjesni ove situacije štancaju djecu. Kako neozbiljno! Štancaju djecu, a jedva uzdržavaju i sebe i onda očekuju da će država „riješiti problem’’. Možda ovo ružni zvuči, ali ljudi koji to rade proizvode sirotinju. Nije li to u najmanju ruku drsko i egoistično, nezrelo, drsko prema toj nedužnoj djeci? Zašto bi ikoji roditelj želio da njegovo dijete odrasta kao siromah i postane ono dijete kojem se klinci u osnovnjaku smiju jer nosi nečiju staru, tri broja preveliku jaknu? Ono dijete koje jedino nema mobitel? Ono dijete koje nema za sendvič, kino i sličice koje sva druga djeca skupljaju? Ne govorim o svima, govorim o nezaposlenim roditeljima koji svjesni svoje neimaštine štancaju klince jednog za drugim. Zašto? Nemam odgovor na to pitanje.

 

I što da ja kažem svojoj sestri koja kao većina njenih fakultetski obrazovanih vršnjaka sjedi u svojoj sobi i gleda u zid, u pauzi od brisanja odbijenica iz svog e-mail inboxa? Tužno je da naši roditelji od 60+ godina još uvijek rade kao konji, u strahu da ne dobiju otkaz, a netko od 28 godina, na vrhuncu radne snage i svojih intelektualnih sposobnosti, gleda u zid jer nema što raditi?

 

Ljudi od 30 godina postali su odrasla djeca zahvaljujući stanju u ovoj smijuriji od zemlje. Djeca koja ovise o roditeljima jer izlaza nema pošto se od honorarnih poslića ne može živjeti jer se svaki takav poslić plaća troznamenkasti broj kuna i to manji od 999. Gdje da mlada osoba krene? Gdje je svjetlo na kraju tunela? Ruku na srce, nema ni tunela na vidiku, pa se svjetlo ne nazire.

 

Imam prijateljicu grafičku dizajnericu i to stvarno vrsnu, radila je web stranice za razne svjetske bendove i brendove jer cura baš odlično radi. Portofolio joj je predivan i redovito je zovu na razgovore za posao koji završe ovako: dobije probni zadatak da kod kuće napravi web stranicu, letak, dječju slikovnicu i naslovnicu nekog časopisa u roku dva dana. Radi to cijelu noć i cijeli dan, pa još jednu noć i onda joj kažu: „Hvala, imat ćemo vas na umu.’’ Koja je poanta? Poanta je u tome da onda te firme pokradu njezine ideje! Tome služe natječaji, da firma iskoristi tuđe ideje.

Meni se pak s nekoliko časopisa dogodilo da pošaljem probni tekst. Kažu mi da nisu zadovoljni, a onda taj tekst bez mog potpisa objave za nekoliko mjeseci računajući da sam ja zaboravio na to i da nikada neću saznati. Baš presladak modus operandi.

 

Jednom tom časopisu poslao sam mail s upitom zašto objavljuju moj članak bez potpisa godinu dana nakon natječaja na kojem su me odbili. Rekli su mi da je to bila greška i kao ispriku mi dali pretplatu na tri broja njihovog glupog časopisa. Kako velikodušno!

 

Spomenutu su pak dizajnericu nedavno zaposlili preko burze uz poticaje, dakle za 2400 kuna. Dala je otkaz nakon tri dana. Ne, ne zato što je lijena, nego zato što je poslodavac bio kvazi lukav i od nje je uz dizajn tražio da radi sve ostale poslove koji nemaju nikakve veze s njenom strukom već se slobodno mogu svrstati u robovanje. Od nje su očekivali da šeta šefovog psa, nosi mu na poštu njegove privatne pošiljke, odlazi u kemijsku čistionicu, čisti ured, piše newslettere i općenito obavlja većinom privatne poslove koje se šefu osobno ne da raditi. Čovjek je zapravo tražio kućnu pomoćnicu. To nije jedini takav slučaj. To je uobičajena praksa mnogih tvrtki. Je li to zakonito, je li to pošteno, je li to moralno? I onda se još kažnjava rad na crno! Pa što bi ljudi trebali raditi, od čega živjeti kad se nemoguće zaposliti?

 

Stvarno me ne čudi kad se netko ubije. Ljudi se ubiju jer su godinama primali odbijenice, radili poslove za koje nisu plaćeni i onda ostali sjediti u sobi i gledati u zid. Gledanje u zid umara i beskrajno je dosadno jer kad izgubiš nadu, nemaš što drugo raditi nego buljiti u zid. Od previše buljenja u zid počneš taj zid mrziti. Shvatiš da je njegova boja zapravo ružna. Zamrziš i svoj radni stol i lampu. Gledaš se u ogledalo i jedino što vidiš je mlad čovjek koji stari, a nije postigao ništa.

 

Ova će zemlja za desetak godina biti puna sredovječnih ljudi, neostvarenih i tužnih. Bendovi sviraju po kafićima za besplatnu cugu, manekenke se besplatno slikaju po časopisima za promociju koja im nosi još neko besplatno slikanje, novinari potroše više struje za pisanje teksta nego što para dobiju za taj tekst, veterinari izmišljaju lažne dijagnoze kućnim ljubimcima samo da naplate suvišnu operaciju, dizajneri rade logotipe za firme za 100 kuna. I onda netko smisli slogan Full of life iliti Hrvatska– puna života i dobije milijune.

 

Ne poznajem ni jednu osobu punu života. Poznajem samo nesretne, zabrinute i depresivne ljude koji trunu i gledaju u zid. Onaj tko nije naslijedio neki obiteljski biznis nema realne šanse da uspije jer svatko će zaposliti nekog svog što je zapravo i logično.

 

Hrvatsku himnu trebalo bi zamijeniti pjesmom Adele iz Jamesa Bonda: „This is the end, hold your breath and count to ten’’. Baš kao i „originalni’’ slogan Full of life. Slogan ove smijurije od države trebao bi biti baš to– This is the end– jer uskoro će se svi poubijati od dosade, dosade uzrokovane nedostatkom mogućnosti i besprizornošću.

 

Gledam sestru kako gleda u zid i plače: „Očekujem bilo kakav poslovni mail, a ne dobivam više niti odbijenice! Toliko mi sve u životu stoji da ne dobivam čak ni spam mailove, ne dobivam ni reklame za Vegetu niti Nivein newsletter. Sve je nula, nula, nula! Uopće više nemam s kim o čemu razgovarati jer samo vrtimo jednu te istu priču o tome kako ne znamo šta ćemo sa životom! E, toliko žalim što nisam jedna od onih koje bi otišle u neku Norvešku i tamo bila striptizeta… Žalim što nisam tip kurve pa da bez kriterija hodam s bilo kojim tajkunom koji me hoće, neki bi me valjda htio, ali ja nemam želudac za to. Nemam želudac za prostituciju! Ja mrzim svoj život!’’

 

Ne mogu joj pomoći jer i ja nekad gledam u zid. Znam previše ljudi koji gledaju u zid. Piše ekipa Facebook statuse: „Čekam da mi se firma gdje sam bio na razgovoru javi, ali ništa već dva tjedna’’, „Zna li netko gdje mogu kupiti dva metra štrika?’’, „Jel’ mi može netko posuditi 200 kuna do sljedećeg petka? Vraćam 100%, jako je hitno!’’, „Zna li tko nekoga u inozemstvu tko traži radnike za bilo kakav posao, može i čišćenje?’’, „Dobio sam otkaz, idem zapit zadnjih 100 kuna’’, „Hrvatska– Full of SHIT!!!!!’’…

 

Ovo nije bila humoristična kolumna. Nekako mi nije smiješno ovih dana. Nadam se da vas nisam previše deprimirao ovim tekstom. Idem si po kavu, a onda nastavljam gledati u zid.

 

Nadam se da je vama dan nešto bolji i da gledate u nešto ljepše, ako ništa drugo, barem u duplericu playboya.

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima
Kristijan Martinović
Volim jesti pizzu iz kutije i pušiti cigarete uz vopi u kafićima na terasi dok pada kiša.