GOSPOĐE U JAVNOM PRIJEVOZU

232
GOSPOĐE U JAVNOM PRIJEVOZU

Bok tramvaj! Evo mene nakon četiri dana bolovanja. Lakša sam za dva totalno nepotrebna umnjaka i bogatija za pet šest potrebnih šavova. Ako već evolucija nije učinila svoje, onda to treba učiniti kirurg zbog kojeg sam par dana ranije kampirala na HZZO-u…No nije toliko bitno za priču, osim što u meni tinja gnjev svih onih bogova koji imaju umnjake. I gnjev mog oca!(Ne znam zašto, učinilo mi se zgodno). Odlučim napustiti mjesto svog obitavanja sa prepoznatljivom poslijeoperativnom hrčak facom. Ona me tamo čeka. Ustala je na lijevu nogu i netko će danas nadrljati zbog njene reume. Meni fale osmice,njoj fali žrtva…Jedan- jedan.

Snimila me već na vratima…Sjednem.I ona sjedi. Rekli bismo, nikakav problem. Cvikala sam kartu jer se nemam snage prepirat s onim očitim zetovcima, ona vjerojatno nije jer je stara ko biblija i ima besplatni penzionerski. I onda je počelo: “ Gospodična, kak vam nije sram sedeti na mjestu za invalide?” Ne znam za vas, ali ja ono prvo mjesto nasuprot kojeg nitko ne sjedi nikada nisam dožvjela kao mjesto za invalide, a čak i da je, ja sam sada invalid.

Bol zbog dentis serotina, osmica, trećih molara, sepijentesa…kako god, slična je upravo onom gnjevu kojeg sam prije spominjala. “Kak vas nije sram pretpostavljat da ja nisam invalid na primjer?” Naravno, mogla sam očekivati lavinu komentara sebi u bradu. Dovoljno glasno da je čujem i namjerno dovoljno tiho da mi digne živac i tlak . Znate one vječne bapske o odgoju, o mladima, o bezobrazluku, o poštovanju starijih…. I bam! Divno jutro, pokušavam se osjećati zdravo a onda me neka baba (gospođa), ljuta na svoj život pokušava izbaciti iz takta i vampirski se nahraniti onime zbog čega je danas i ustala.

Sljedeća spoznaja:

109, Črnomerec-Dugave. Stara zagrebačka puca tobože pilji kroz prozor i ugodno je prekrižila stare noge prošarane verikoznim venama. Kao, ne zanimam je. Ooooo zanima, zanimam! Zanimam je i to više od Novog zavjeta. Odmjerava me sa smrtno ozbiljnom facom i izrazom svemirskog gađenja. Neprekidno! Skenira me od glave do malog prsta, a pogotovo je privlači što to imam u šuškavoj, običnoj vrećici. Nekak vjerujem da svu silu želi vidjeti nešto zbog čega bi me osuđivala u svojoj glavi još više. Sori, teta al to su ti samo farbe…Akril, ovo, ono. Zaustavila se tek na cipelama. Očito ima fetiš na njih. Da sam bar stavila borosane i to na vunene, krič žute čarape. Imam neke na platformu, za koje je jedna isto takva gospođa, dan prije mislila da su ortopedske(???????????????). Na koju foru? I dalje mi nije jasno.

Ona i dalje slaže moj psihološki profil a ja se bome suzdržavam sve u šesnaest! Ne volim biti promatrana. Ne tako očito, ne tako intenzivno i ne tako besramno. Ne mogu više; “Iiiiii kaj vam se tak dopada na meni?” Khm!…Posramljena gospođa se zapikne dalje u prozor a muškarac srednjih godina i masnih prstiju prasne u smijeh i komadić sažvakanog bureka zalijepi se na prozor do buljatorice. Uz nakupinu sline lijeno je curio pa se joj faca još više ogadila i protestno je napustila mjesto. Jer ja je kao ne zanimam.Volim te gospođe u Zetu. One starije, one u penziji. Gospođe se dijele na nekoliko vrsta.

Prve su one koje se glasno javljaju na mobitel jer, eto, ne čuje žena…Pri tome se s kraja na početak 17-ice čuje da uskoro dolazi doma, da snaha podgrije grah od prekjučer i da ona nosi polubijeli kruh od šiptara (doslovno citiram,nemojte me razapeti radi toga). Nedavno sam čula takvu gospođu kako prepričava svojoj kćeri neke pretrage sa Vinogradske i to fakat nije za slušat.

Zatim gospođe sa pesom. Volim pese, pogotovo kad uzicom upetlja sve što stoji na dvije noge u tramvaju, pritom daveći svog koker španijela na najjače jer se opleo nekoj drugoj gospođi o ceker s porilukom i celerom. Redovito takve gospođe timare svog jadnog i “izmučenog” okokučnog trpiglada jer je upravo preživio “abnormalan stres”.

Onda već spomenute gospođe sa cekerom, punim cekerom, natrpanim cekerom, samo cekerom-cekerom…Pogotovo s cekerom iz kojeg se nemilosrdno širi miris kiselog zelja i friške cikle s placa…I ti se povrh svega moraš dići zbog toga kaj ima tak veliki ceker i jer je stara. I jer si odgojen, jel.

Nemojmo zaboraviti ni onu današnju- gospođu bez psa, bez cekera i bez mobitela- samo gospođu! Takve su najgore. Zato što nemaju zanimaciju…Zanimacija si upravo ti. Da,ti! Ak se digneš, odmjerit će te od glave do pete da kasnije može doma uspoređivat svoje unuke s tobom ;”kak lepa pucka, zakaj si ti ne bi dela onak pristojne cele hlače, a ti hodaš podrapana” ili “vidla sam danas taku sramotu, zbušena, pofarbana, nedal ti bogek dragi da si mi takva došla doma”….A ak se ne digneš ,e onda si nagrabusio iako si možda u lošijem stanju od nje. Al digni se, mali čovječe, za sveopće zdravlje sviju prisutnih.

Vratimo se na početak…Volim gospođe, bez sarkazma. One daju tu čar javnom prijevozu…Neke su tako živčane, tako bolesne, tako zahtjevne da svaki ulazak u tramvaj predstavlja samospoznaju i disciplinu. Središte svih mojih spoznaja, sukoba interesa, sukoba sa samom sobom, samo sukoba, toleriranja, opraštanja, nametanja i jednostavno bivanja, nažalost je bila i ostala mreža zagrebačkih tramvaja.

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima
Kupina
Likovnjača! Ja sam slikar, al ne i boem. U diplomi mi piše magistar edukacije likovne kulture. I volim kupine, naravno!