Izražena intuicija: Dar ili prokletstvo?

152

Vozimo se tmurnim Zagrebom za kojim imamo veliku nostalgiju. Prošlo je dosta vremena od kada smo zadnji puta bile u gradu. Kroz spuštene prozore izlazio je dim cigareta, dok je stražnje sjedalo natrpano bijelim kutijama i vrećicama iz dućana. Spuštamo se kroz raskrižje, dok iz radija pišti neka glazba. Na trenutak je odlutala u mislima dok je u rukama imala upaljeni gps. Scena sudara. Ali ne toliko gadnog. Scena laganog sudara joj je u glavi. Bi li trebala reći? Ma jebeš. Par minuta kasnije, vizija se ostvarila.

Intuiciju iliti naš unutarnji glas svi imamo. Intuicija nam može pomoći da se u pravo vrijeme nađemo na pravome mjestu ili da izbjegnemo neugodne susrete i mjesta bez da smo toga svjesni. Intuicija se može javiti u obliku posebnog osjećaja u tijelu, kao što su trnci i osjećaj nelagode, ili naprosto slutnja koja se dogodi u trenu i koja najčešće ispadne točna. Ljudi često zanemare ili potisnu govor intuicije. A što je s onim ljudima koji slušaju intuiciju?

Jedna od ljudi koji slušaju svoju izraženu intuiciju je moja draga frendica koju ćemo zvati Klea. Ne sjećam se kako sam upoznala Kleu jer se prilično dugo znamo. Uvijek bi me preko poruke obavještavala što je, kako bi ona rekla predosjetila ili predvidjela. Neke od nas bi čak i upozoravala da ima loš predosjećaj i da će se nešto dogoditi. Svi smo bili prilično skeptični oko njezine intuicije, sve dok nam nije počela na dnevnoj bazi govoriti kakve predosjećaje ima koji su se na kraju i ostvarili. Iako ne voli pričati o tome pristala je za Revoluciju ispričati svojih par najizraženiji predosjećaja koji su se ostvarili.

SLOVO L

Prvi predosjećaj kojeg je Klea ikada imala se dogodio još u 3. srednje. Tada se podosta kretala među ekipom s kojom je visila po kvartu s bocom pive i jointom u ruci. “Hodala sam školskim hodnikom. Odjednom me ispunio neki val energije. Ne mogu ti opisati, samo se dogodilo u tome trenutku. Iz prve sam mislila možda je zbog stresa oko škole i slično. Ali me nije puštalo. Uvjeravala sam samu sebe da je to samo stres.” – govori mi Klea. Pa nastavlja: “Putovala sam busom od škole do kuće. Nekako mi je zapelo slovo L za oko na reklamama i plakatima po gradu. Nešto je bilo u slovu L. Osjećala sam veliki strah, napetost, anksioznost kada god sam vidjela slovo L. U glavi mi je prvo palo na pamet ime Leo. Slučajno imam bivšeg koji se isto zove, pa sam bila uvjerena da će mi se on javiti. Nisam bila niti svjesna da je u pitanju nešto puno veće. U međuvremenu osjećaj i dalje nije prestajao. Toliko je crpio moju energiju da sam nakon par dana ostala kod kuće. Ujutro kad sam se probudila osjećaj je nestao. I dalje sam bila uvjerena da je to zbog stresa oko škole, a kako taj jedan dan, točnije sjećam se da je bio četvrtak. U četvrtak nisam bila u školi i bila sam uvjerena da je osjećaj stao jer nemam obaveza danas. Pripremila sam kavu i cigarete, imala sam običaj čitati novine uz kavu i cigaretu ujutro. U novinama vidim članak da je mladić umro zbog predoziranja. A taj mladić je bio u ekipi s kojom sam pušila u kvartu. Zvao se Leo.” – kaže Klea dok mene prolazi jeza.

“IMAM OSJEĆAJ DA ĆEMO BITI UPUCANI!”

“Od prvog predosjećaja je prošlo dugo vremena. Nisam ga shvatila ozbiljno dok se nije ponovio.” – nastavlja Klea dok meni postaje sve draža činjenica što ovo pišem po kišnom danu. “Bila sam u vezi s likom iz kvarta. Nije imao svoj stan ni auto jer je bio pravi klošar. Ali odgovaralo mi je jer smo imali noćne šetnje po gradu i slično. Bila je noć, a meni je za par sati išao bus. Napušeni smo se kretali po kvartu i naišli na napušteni parkić u kojem bi proveli par sati do mojeg prvog busa ujutro. Čim sam došla ponovio se val energije. Rekla sam mu da bolje da se maknemo od ovog mjesta jer imam osjećaj da će nas ovdje netko upucati. Nije vjerovao. K svemu tome još je i padala kiša, stvarno nam je trebalo mjesto da se sklonimo od kiše. Noć je bila prilično hladna. Par mjeseci kasnije, scrollam po fejsu i naiđem članak da je mladić upucao djevojku u Zagrebu na parkiralištu. Pročitam ime kvarta. Kvart je bio upravo tamo gdje smo proveli noć sklonjeni od kiše. Natipkam liku poruku, s pitanjem koliko je parkić udaljen od parkirališta na kojem se dogodilo ubojstvo? On odgovara s odgovorom koji mi je zaledio krv u žilama. Odmah preko puta.” – priča mi Klea.

UPRAVO SI MI SPASILA ŽIVOT

Klea je u međuvremenu počela slušati svoju intuiciju i vjerovati joj. Ali na žalost okolina joj nije vjerovala. “Ispalo je kao da izmišljam ili da sam patološki lažljivac. Ali ja sam znala da imam nešto u sebi što ne mogu potisnuti ni kontrolirati. Ne želim izražavati ovo što imam jer mi je dovoljno jezivo što sitne stvari mogu predvidjeti.” -kaže Klea. “Počela sam imati sitnice koje su me preplavljale kao valovi lošeg predosjećaja. Loš predosjećaj ti mogu najbliže opisati kao da si prekinula odnos s nekime, ili onaj trenutak kada se osjećaš jako povrijeđeno. Zamisli da ti taj osjećaj dođe sam od sebe bez da te itko povrijedio prije. Tako ja osjećam stvari.” – kaže pa nastavlja. “Objašnjavala sam tebi, ali i curama u grupi. Svi ste bili skeptični na početku dok vas nisam počela upozoravati na neke stvari. Jedan od skeptičara je bio i moj dragi. Ovo ljeto imali smo frku s autom. Mehaničar je zvao da je auto popravljen i trebalo je samo doći po njega. Odlučila sam ostati kod kuće i pričekati ga da dođe. Poljubio me za rastanak i rekao da se vidimo uskoro. U tom trenutku me opet preplavio val, s velikim brojem scena u glavi. To je zadnji puta da se vidite. Ne vidimo se uskoro. Ovo je zadnji poljubac s njime. I slično, samo su se vrtjele i nisam ih mogla kontrolirati. Nazvala sam ga i rekla da idem s njime. Također sam mu rekla za loš predosjećaj. Pokupili smo auto kod mehaničara, stali u obližnji kafić popiti kavu, ali i dalje se nije ništa loše dogodilo. Čak sam i ja bila uvjerena da je to samo moja mašta i iluzija. Dovršili smo kavu i zaputili se doma. U međuvremenu ga je frend nazvao da dođe kod njega da vidi auto. Došli smo, popričali, pogledali. Doslovno je bilo: dođoh, vidjeh i odoh. Ponovno pravac za doma. Meni je nešto govorilo da pričekamo još par minuta, pa sam pričala s frendom kako bi nam kupila vrijeme. Dragome je već stvarno dopizdilo i tjerao me doma. Priča se nastavila dok predosjećaj nije nestao. Na putu prema doma vidjeli smo sudar auta. Bilo je dovoljno tih par minuta da to budemo mi. Gledala sam u smrskane aute dok smo ih zaobilazili, i u sebi sam pomislila o sranje, opet se događa. Dragi nas je u šoku vozio doma. Nismo u autu ni riječ progovorili dok nismo došli doma. “Mislim da si mi upravo spasila život.” – rekao mi je. A meni je postajao sve jasnije da ovo što ja imam nije moja iluzija ni mašta. Neki bi nazvali to darom, ja ga zovem prokletstvom!” – priča mi Klea.

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima
Andriana Filipović
Filmofilka koja je stalno frustrirana stvarima koje se događaju oko nje. Na sve imam mišljenje i komentar. Ponekad bovaristička individualka. Zaljubljenica u mentol cigarete, kišne dane, tople napitke i horor filmove.