JA NEMAM ŠANSU: Zašto se nikada neću udati?

1987
JA NEMAM ŠANSU: Zašto se nikada neću udati?

Ne, ne zato jer  sam ružna pa me nitko neće. Zapravo, ružni ljudi se najlakše spare. Ružan ti, ružna ja i eto ti dijete na putu, svi čestitaju, ružne fotke s vjenčanja, sve ružno, a brak sretan. Ružno dijete, ali obitelj sretna. Zgodnima je teže. Jer ne pristaju na ružne, a većina zgodnih ljudi je luda. Naravno, postoji i poslovica koju sam ja izmislila, a glasi: nikad nemoj hodati s ružnim ljudima jer im izgled 100% nije jedina mana. No, na stranu to. Za frajera nije dobro da je previše zgodan jer je automatski ženskaroš, a zgodne žene često zaboravljaju graditi karakter pa se pouzdavaju samo u svoju lijepu glavu kroz koju puše senjska bura.

Ne kužim kako se ljudi mojih godina već drugi put žene i rastaju i njihova djeca već  voze bicikl bez pomoćnih i znaju što su to iluminati, a ja si u 33 godine (sretan mi rođendan!) nisam bila u stanju naći dečka i to ne isključivo svojom krivnjom. Moj dio krivnje je u  tome što biram zanimljive ljude, a ta zanimljivost na kraju ispadne  neliječena šizofrenija ili u boljem slučaju neki teži poremećaj ličnosti. Ali takvi i naliječu na mene, kao da me traže svijećom.

Kako da nađem oca svom djetetu kad u životu nisam našla  muškarca od dovoljnog povjerenja u njega da mu ostavim dva dana psa na čuvanje? Takvog sam našla samo jednom, ali je taj bio lud na druge načine, agresivan prema meni i bavio se ”idem sredit nešto frendu” poslovima. U biti većina mojih tzv. dečki se bavila kojekakvim dilanjem ili imala problem s drogom. A naizgled sve sami fini ljudi iz dobrih obitelji. Najjače  mi je kad mi netko kaže da nek se bogato udam, a ja ne mogu nikako, niti da muža plaćam. Nego najebem od svake budale i  zato govorim da nikad nisam imala dečka jer svoju vezu od sedam godina ne priznajem pošto je tip bio diler, zaljubljen u svoju bivšu, zaljubljen u svoju susjedu i govorio mi  da trkeljam jer nije imao živaca za moje priče, a na seks me silio jer nije imao nikakvog takta. Zašto sam bila u tome? Pitaj mog psihijatra, ali mislim da će ti Wikipedia reći da se to zove Štokholmski sindrom. Onda sam našla nekog jebivjetra koji bi trebao pravom doktoru i na prave lijekove, ali se selfmedikejta  cugom i vutrom pa se svako tolko sjeti da ”on mora biti sam” pa ode bez najave na dva mjeseca na Himalaju. Pa onda tip s narcisoidnim poremećajem ličnosti koji je sve detalje naše veze pričao na grupnoj terapiji kod psihijatra s tim da su tamo bili neki ljudi koji mene poznaju. Bio je tu i jedan teži alkoholičar, pa patološki ljubomoran lik, pa lik sa sto ljubavnica, pa lik koji je imao slike moje mame u mobitelu… Uopće ne znam sve ni nabrojati, ali jedno je sigurno. Ja se  udati neću nikad i toliko sam pomirena s time da je vama udanima to vjerojatno nezamislivo.

Ja ću biti ona kul teta djeci svoje sestrične, ona luda mamina frendica s psom. Trenutno  su mi se  muškarci toliko zamjerili da mi  se ne sviđa nitko. Čak niti čovjek s  najtoplijim smeđim očima  za kojeg sam mislila da je ljubav mog života iako se oko svega u životu konzultirao s vilenjacima. Čak niti on. Moje srce je apsolutno prazno, prema nikome nemam nježnih osjećaja, za nikime ne patim nego sam emocionalno mrtva. Toliko su mi se frajeri zamjerili da mi je želja za 2019. godinu ne spetljati se s ikime. Stvarno. Umorna sam od toga. Znam da je svaka sretna veza nesretna  na svoj način, ali ovi moji failovi su samo priče koje moji frendovi vole slušati na kampiranju uz logorsku vatru umjesto priča o duhovima jer su jednako creepy.

Osobu s kojom sam poželjela dijete ili bolje reći – s kojom bi se usudila imati dijete – nisam upoznala nikada. Čak je, karikirat ću, nisam niti vidjela na televiziji. Zato dijete neću imati nikada jer mi  se ne da biti samohrana majka. Pomirila sam se s time da ću biti ona teta s psom i sasvim sam okej tako. I sama sam ekscentrik pa vjerojatno zato nemam šansu upoznati nekog normalnog. Ja ne poznajem normalnog muškarca osim ako normalan ne znači beskrajno dosadan što mi ne dolazi u obzir u nikojem svijetu i nikojem životu. Moji prijatelji isto nisu normalni i nemam niti jednu blisku  prijateljicu koja je u normalnoj vezi, ako pod normalno ne računamo fizičke obračune. Mi smo takvi. Obilježeni. Na čelu nam piše ”otpis”.

Udaj se bogato! Nemrem ni siromašno. Niti me  itko ikada prosio, niti sam željela da me taj netko prosi. 33 su mi  godine i ja  sam za otpis, materijal za majku nisam jer ne mogu naći adekvatnog oca. Pa sam radije sretno sama. Nije kraj svijeta ako ne pereš nečije posrane  gaće i smrdljive čarape. No, ako netko zna gdje rastu kul muškarci koji su uz to normalni i pouzdani, da po mogućnosti nemaju problem s drogom i da zarađuju na  legalne načine, neka mi javi.

Mislim da je moj grijeh, moj preveliki grijeh, to što uvijek dečka tražim u rock bendu ili među bilo kakvim umjetnicima, a to sve ludo.  Uglavnom, ja nemam šansu. I ne patim zbog toga. Više sam propatila u  vezama nego što patim sama. Živim svoj život, idem svojim putem, ako mi se netko pridruži – dobro, a ako ne – još bolje…

 

 

PS Za izdavanje Nikinog romana donirajte ovdje – dolar po dolar = knjiga:

button-PayPal-donate

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima