KAD AMATERI RADE POSAO PROFESIONALACA

185
KAD AMATERI RADE POSAO PROFESIONALACA

Svoje dvadesete sam provela radeći na filmskim i televizijskim snimanjima. Voljela sam, obožavala taj izazovno neizvjestan, lud i dinamičan posao. Studirala sam film i kazalište u Rimu, a ljeti, dok nije bilo predavanja, bila sam sretnija radeći na filmskom setu nego na plaži na moru. Nakon što sam diplomirala, šljakala sam tijekom svih godišnjih doba. Od projekta do projekta. Kraj je nastupio deset godina kasnije, u glavnom zbog odluke da bih se ipak voljela više posvetiti obiteljskom životu no u tome mi je uvelike pomogla jedna vrlo otrežnjavajuća poslovna situacija. Pristala sam raditi na snimanju jedne sapunice, u ulozi skripterice (pratila sam kontinuitet snimanja, detalje i kostime, vremenski tijek serije te upisivala vremenske kodove snimki koje su ulazile u montažu). Do tada sam u glavnom radila kao asistent režije te na nekoliko manjih samostalnih projekata kao redateljica. Ovaj put nisam željela biti gonič robova već sam željela raditi nešto mirnije. Skripterica. Sa štopericom oko vrata. Činilo se baš sjajno.

 

Radni dan na snimanju traje 12 sati. Na toj sapunici je i svaka druga subota bila radna. Ako je bilo (neplaćenih) prekovremenih, radilo se i duže. Ja sam u startu dogovorila da ne radim neplaćene prekovremene. Ali sam morala čekati kraj snimanja da bih se vratila kući, obzirom da se snimalo u Zagorju, iza Kumrovca. Imala sam kul plaću. Petnaestak tisuća kuna. Dala sam otkaz nakon mjesec dana. Uvjeti rada bili su krajnje neprofesionalni. Na setu smo imali tri kamere. Samo jedan snimatelj je znao što radi. Ostala dvojica do tad su snimala samo dječje rođendane. Nisu znali niti što je švenkanje, niti podesiti fokus ukoliko su micali kameru s jednog glumca na drugog, a kamoli tko od glumaca je kad imao repliku. Dobili su posao jer je produkcija računala da će time uštedjeti, a da će oni brzo naučiti posao, bez većih posljedica. Svakog se dana snimalo prekovremeno. Scenci i rasvjeta jedini su bili plaćeni za prekovremeni rad, jer bez njih se nije moglo dalje. Sumnjam da ih se platilo manje nego što bi koštala dva profi snimatelja. No nisu samo snimatelji čupali živce profesionalnom dijelu ekipe. Odjel kostima bio je vrlo zanimljivo mjesto. Šefica odjela jedina je znala što radi no nje nije bilo na snimanju. Tamo su bile curke kojima je to bio prvi projekt i koje su muku mučile s praćenjem scena koje su se snimale. Jedno jutro zavukla sam se u njihov tabor i krenula s provjerom kostima za taj dan. Nakon prepravki i pismene upute što, kad i na koga, pomislila sam da barem s njima tog dana ništa ne može poći po zlu. Sve im piše na papiru. Treba samo čitati. Polovinom dana pogledala sam u monitor prije samog početka snimanja scene i vidjela da su glumci sasvim krivo obučeni. Snimanje je zaustavljeno na pola sata dok su se glumci spustili u garderobu, presvukli i vratili na set. I tako svaki dan.

 

Sam redatelj je na moje opaske o kontinuitetu počeo odgovarati sa: Boli me k… A bili smo prijatelji još od studentskih dana. Taj je redatelj na žalost preminuo vrlo mlad, a ne sumnjam da je tome uvelike doprinjeo način i tempo rada, jer je sav stres skrivao iza hedonističkog načina života. Da, i on je imao veliku plaću i mogao si je štošta priuštiti.

 

Trebalo je još izdržati i svakodnevne ekscese jednog poznatog hrvatskog glumca koji je agresijom, razbijanjem i zapišavanjem zidova i podova wc-a prikrivao svoju nesposobnost da zapamti tekst. Njega ćete često vidjeti na raznim nacionalističkim prosvjedima.

 

Ja sam nakon mjesec dana procijenila da mi, uz svu ljubav prema radu na snimanju, tamo nije mjesto. Kasnije sam čula od kolege glumca da njemu i još nekolicini uz honorar nije uplaćen porez.

 

Ta produkcija više ne postoji. Redatelja nema. Došli su neki novi ljudi, a ja iz zapećka piskaram. Zanimljivo mi je sjetiti se koliko štete mogu učiniti ljudi koji kao amateri rade profesionalni posao. I opet gledam širu sliku. Zamišljam da je ova zemlja Produkcija i da štedi na kadru plaćajući amatere da rade profesionalni posao. A profesionalci umjesto da umru, odlaze u druge Produkcije u kojima je njihov rad više cijenjen. Ja bih radije radila što volim i gdje je rad koji radim doprinos nečem dobrom za nula kuna nego radila s idijotima za puno novaca. A opet, žao mi je što nema neke sredine. I ovaca i novaca. Obično ovce imaju novce.

 

Fućkaš sapunicu. Zamislite da ste vodoinstalater, a sutra vas pozovu da dođete raditi kao kirurg u operacijskoj sali. Koliko šefova poznajete koji nemaju pojma što rade, a kamoli da vide širu sliku?

 

No može li samo novac kupiti mir i zdravlje? Možda bi na to najbolje mogli odgovoriti Steve Jobs ili Robin Williams.

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima
Jasna Jelena Andres
Majka, dramski pisac, scenarist, dizajnerica cipela. Zagrebačkom titulom Akademski dramaturg, iako sam zapravo diplomirala kazališnu i filmsku umjetnost u Rimu. Završila sam i srednju obućarsku školu u Vukovaru, no to je manje bitno. Nekoć filmski kritičar te gonič robova i dio velikog mozga na filmskim i televizijskom snimanjima. Nešto sam i režirala. Bijah pjesnikinja, a danas samo rimujem djeci kad ih treba nasmijati. U potrazi za izdavačem svoje zbirke kratkih priča koje još nisam poslala ni jednom od spomenutih za kojima tragam. Držim svijet na oku.