Kako preživjeti prekid uz travu i jučerašnju salatu od mrkve

139
Kako preživjeti prekid uz travu i jučerašnju salatu od mrkve

Odmah u sridu: ljudi prebolijevaju prekid veze na različite načine. Neki, kao recimo ja, piju Tomislav pivo jer ima… ček’ da vidim koliko… 7,3% alkohola. Neki pak (moja cura, tj. od neki dan bivša) trče u apoteku po Tensilen jer su vidjeli na televiziji reklamu koja kaže: „Otkad pijem Tensilen osjećam se zadovoljno, sretno, nisam nadrkana i život je lijep’’. OK, ovo je bila moja slobodna interpretacija reklame koje se zapravo dobro ne sjećam, ali vjerujem da znate na koju reklamu mislim… Toliko sam sjeban zbog prekida da sam otišao u dućan koji se zove „Parilica” i kupio si fucking parilicu. Parilica vam je ona elektronska cigareta koja je toliko jaka da imate dojam da odjednom pušite 30 crvenih Marlbora. Kupio sam to jer sam se uhvatio da pušim tri kutije cigareta na dan, a da sve u mom prekidu bude gore, navodno se prestao proizvoditi Lucky Strike Cold i nigdje ga nema, pa sam na silu prešao na Dunhill i onda shvatio da više ne valja jer je Dunhill rebrendirani Ronhill koji nikad nije valjao. Valjao mi je jedino kad sam bio u sedmom razredu. Evo, ovo je tijek misli jednog pušača koji boluje od postprekidne depresije. Ako se sad Tvornica duhana Rovinj uvrijedila zbog ovog, jebiga, nek me pravno gone!

Parim sad svoju parilicu i razmišljam da bih ja najradije bio sa Žanamari Lalić. Žanamari Perčić jer… sve najbolje su udane. Uhvatio sam se kako pušim travu kojoj inače nisam sklon i gasim joint u zdjelu salate od mrkve s acetom balsamicom od jučer. Jer ne bacam smeće i ne perem suđe. U kurcu sam. Totalno. Previše psujem u ovoj kolumni i previše spominjem tablete, alkohol, drogu i cigarete, ali ja sam samo čovjek, čovjek iskren prema vama svojim čitateljima. No, nisam mrtav, nisam, dok imam Tomislav piva sa… ček’ da vidim koliko… 7,3% alkohola, ja ću preživjeti!

Zašto smo prekinuli? Zato što je njoj pukao nokat. Da. Upravo tako. Nakon pet godina veze i pet godina svađanja oko ničega, otišli smo u Bad Kleinkirchheim na ljetno planinarenje i tamo smo se u baru Ciketto posvađali oko ničega i ona je u svađi lupila noktom o stol i umjetni, centimetar dug nokat je pukao do krvi. I tad je rekla da joj je svega dosta i da me više ne voli i da ona zbog mene neće lomiti nokte. Vozio sam u Zagreb iz tih stopa 250 na sat, koliko moj devet godina star Renault Megane može potegnuti. Po povratku u Zagreb, ona je inzistirala da stanemo u dežurnoj apoteci da kupi jebeni Tensilen. To je njezin način da pokaže da je uzrujana. Kupit će biljnu tabletu za smirenje. Ja ne vjerujem u biljne tablete. Ja vjerujem u, također biljno, Tomislav pivo. I travu koju gasim u zdjelu jučerašnje salate od mrkve s acetom balsamicom. Kao šlag na tortu, upravo mi je SMS-om poslala tekst nove Severinine pjesme (btw. Severina je odlučila početi raditi dobru glazbu): „Znam, kriva sam, rekla sam ljubavi zbogom, al’ još sam sa tobom tu, gdje da idem, gdje da nađem spas, da li vidiš sve je protiv nas? Kao, još ti slijepo vjerujem, i kao s nama sve u redu je, ali znamo da nam tuga ostaje, ali sreća ima preča posla… Kao, mi se ludo volimo, ali znamo da u stvari hladni smo…’’

Plakao sam kao dijete. Nikad nisam mislio da ću plakati na loše ljubavne pjesme. Nikad. Al’ evo me plačem. I gasim joint kao pubertetlija u zdjelu jučerašnje salate. Pjevam u pripitoj glavi: „Za nju, zbog nje, ja učinio bih sve, sve u mojoj moći i čekao bih kad će mi doći! Za nju, zbog nje, ja obojao bih ulice u njene najdraže boje da stvorim šansu za nas dvoje!” Digresija, sad sam se nečeg sjetio! Jednom sam slušao neku radio emisiju i bila je nagradna igra. Na nagradnoj igri su pitali u koju boju bi pjevač KinoKluba obojao ulice zbog nje, odgovor je bio „u njene najdraže boje’’, ali javila se neka baba koja je samouvjereno u eteru rekla: „Pa… u neke roze!” To je pravi trenutak da se kaže da je netko „promašio ceo fudbal”. Evo ga, ja sam sa svojim životom promašio ceo fudbal. Napišem joj: „Oprosti’’, a ona meni: „Ti bio si moja životna škola, lekcija bola, ja ne želim takvog heroja, ja nisam tvoja…’’ Stvarno mrzim kad kod prekida citiraju Severinu, ali ono, daj, ajde.

Nedostaje mi ona. Uvijek je ljeti nosila Borosane. I ispravljala me: „To nisu Borosane nego Boromine’’ jer je model nešto drugačiji. Sad mi se plače jer oboje volimo isto, oboje volimo hrvatske proizvode koje u ovoj našoj bijedi od države doista treba veličati: ona Borosane i Borovo, a ja Tomislav pivo. Nisam priseban, pa razmišljam o takvim malim stvarima. Zanimljivo je kako se ti prekidi svedu na banalne stvari. Da sam joj uvrijedio Borosane ili da je slomila nokat bilo bi isto, ona bi sa mnom prekinula. Jer to su sitne kapi koje prelijevaju čašu. Njoj je smetalo što sam takav kakav jesam, pa i to što radim za Playboy gdje su „gole žene’’ i „sigurno se jebem sa svima’’. Da bar! To su one neke iluzije koje žene imaju o nečijem poslu. Realno, od svih tih silnih zečica ja nisam vidio niti jednu, pa ne morate biti ljubomorni na mene. Ja sam pak njoj zamjerao da ima previše muških prijatelja. Koliko sam puta pio Tomislav jer je ona išla nekamo s nekim muškim prijateljem. Nebrojeno mnogo…

Svaka sretna ljubav nesretna je na svoj način. Uvijek to kažem. Srao sam joj zbog gluposti, ona je meni srala zbog gluposti, ali u suštini smo se voljeli. I onda, u jednom trenu, svega se nakupilo i prekinuli smo zbog nokta i ona meni piše da sam njena lekcija bola i da ne želi takvog heroja. Jučer sam bio zbog prekida toliko napušen da sam smislio foru, vic ili ne znam što je to, a ta fora glasi: Kako trava masturbira? Tako što je ostaviš u autu na rivi preko noći i jedan cijeli dan, pa toliko zakuha na zvizdanu da popuši sama sebe. Stvarno, cijeli auto mi je smrdio po travi. Uvijek sam bio, nazovimo to tako, protiv trave jer smatram da je to droga. Smatram to i dalje, ali treba mi doista jer sam, ponavljam, u postprekidnoj depresiji. Osjećam se kao da me pregazilo šest vlakova. Nisu prekidi toliko loša stvar koliko je loše i teško počinjati na nekom novom mjestu, s nekom novom osobom, pa voditi one iste razgovore: „Je l’ voliš Brunu Marsa?’’ i prepričavati one iste, sto puta prepričane fore… I’m getting tired of startin’ again, somewhere new… – pjeva Dave Grohl iliti Foo Fightersi. Ja sam stvarno umoran od novih početaka. Zapravo ne znaš je li gore krpati propalu vezu sa starom curom koja te ostavila jer joj je pukao nokat pa sad piješ Tomislave, a ona – damski – Tensilen, ili je gore počinjati ispočetka.

Zaštopala mi se moja parilica, a na Braču, gdje se trenutno nalazim, nema dućana „Parilica” da mi je odštopaju, pa mi dođe da zafitiljim i nju u zdjelu jučerašnje potamnjele salate od mrkve s acetom balsamicom. Već su se i muhe počele skupljati na to. Prizor te zdjele salate s mrkvom koja je počela truliti je kao umjetnički prikaz moje duše. Moja je duša jedan kišni krajolik trenutno. Pustio sam si Severinu i suze mi došle na oči jer znam da je to pjesma koju moja cura… bivša, poistovjećuje s našom vezom: „Ja još sam tu u porazu, i tražim nešto dobro u ovom našem zlu… U prošlosti ja živim još i znam da si kao bolest loš…’’

Ne bih plakao na ovo da ne znam da ona to sluša i misli da je to baš idealna pjesma za nas. Žene uvijek nađu idealnu pjesmu za svaku ljubavnu zgodu ili nezgodu. Ovo čak nije nezgoda, ovo je moja propast. Da se želim šaliti, rekao bih da sam upao u pakao droge zbog ovog prekida. Nedostaje mi moja mala u Borosanama. „Borominama!’’ – zaderala bi se ona i bila onako slatka kad se k’o fol ljuti. Nedostaju mi njene male ruke sa šljokičastim noktima dugim jedan centimetar, noktima zbog kojih ja moram ići s njom na bankomat jer ne može sama izvaditi karticu, a ako me nema, onda nosi pincetu. Moja mala u Borosanama, hendikepirana zbog noktiju. Ali… neka joj! Ti nokti u stilu Lady Gage su njena mala sreća, pa tko sam ja da tu nešto sudim i rogoborim.

Napravio sam si kavu u tri ujutro da se malo odmorim od predoziranja Tomislavom. To divno pivo nije napravljeno za moju zloupotrebu, nego za uživanje. Mislim da sam zaboravio uživati u njemu. Zdjelu sa salatom još uvijek nisam bacio. Muhe se kote i na njoj liježu jaja. Puna je opušaka. Dođe mi da je slikam za Instagram jer ove konstrukcije ne bi se posramio ni Salvador Dali. Uhvatila me faza bijesa, pa sam svoju parilicu zafitiljio u zid i njome odvalio komadić zida. Ljuske boje pale su na pod. Podigao sam parilicu i provjerio radi li još uvijek. I radi. Sjeo sam nad zdjelu salate dok su moje muške suze kapale u nju… Čitao sam nedavno da se od suza može napraviti alkoholno piće koje se zove Cry Me A River. Neću to pokušavati. Samo ću pušiti joint nad salatom, miješati ga s Tomislavom, kavom i parilicom. Da imam Tensilen, popio bih i to. Treba mi nešto za smirenje duše, a bol u kišnom krajoliku zvanom moja duša, nesnošljiva je.

Dođe mi da je nazovem. Dođe mi da joj napišem još neku poruku, ali neću jer ću dobiti odgovor s kojim se slab sada neću moći nositi. Ne želim citat Severine: „Priznajem, sad pred porotom ovom, čak i pred Bogom, rekla sam ljubavi zbogom, gdje da idem, gdje da nađem spas? Kao što vidiš sve je protiv nas… I znamo da nam tuga ostaje jer sreća ima preča posla…’’ Plus ako je nazovem sad, u tri ujutro, ispast ću poremećeni lik koji opsesivno o njoj razmišlja, a nikako je ne želim iznervirati iako bi ona možda voljela da je nazovem. U glavi mi se bore najrazličite sumanute misli. Prevrćem unatrag našu vezu, selektivnim sjećanjem izdvajam sretne dane, a one ružne ne pamtim. I zato plačem iako sam muško. Možda je bila loša ideja impulzivno otići sam na more da mi bude bolje. Jer nije mi bolje. Uopće mi nije do izlazaka, upoznavanja novih žena. Nije mi do toga. Samo mislim na malu u Borosanama. Borominama, pardon.

„Kao, još ti slijepo vjerujem i kao, s nama sve u redu je, ali znamo da nam tuga ostaje…’’ – odzvanja mi u glavi. „Kao, mi se ludo volimo i kao, još uvijek gorimo, ali znamo da u stvari hladni smo…’’ Ne mogu. Nije mi dobro. Takva bol mi drapa dušu. Osjećam se kao da mi je netko ulio limunsku kiselinu u pluća. Mislim da je to žgaravica prouzročena emocionalnim stresom. Ja bih ovdje kao trebao ići van i naći neke Čehinje za ludi seks. Ne, ne, ne, samo to ne. Salata od mrkve je sve tamnija. Opušci u njoj su sve smrdljiviji, ali ne mogu naći snage da to bacim u zahod i operem zdjelu već sjedim nad time i, kao što rekoh, plačem kao pička.

Boys don’t cry – najveća laž ikada. Sve mi je teže kako se zora bliži. Treba mi još jedno piće od…ček’da vidim koliko… 7,3% alkohola. Treba mi da utopim tugu i natopim prazninu u duši, u tom kišnom krajoliku u kojem ne možeš ništa drugo napraviti nego pasti na guzicu u blatnjavu lokvu.
Umoran sam. Prepušen. Tužan. Prepit. Predoziran alkoholom i cigaretama. Predoziran tugom. A na ljetovanju sam i trebao bih se zabavljati, ali ne, ne bez nje, bez moje male u Boro…minama. Ne mogu bez nje! Ne mogu!
Nazvat ću je… sutra.

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima
Kristijan Martinović
Volim jesti pizzu iz kutije i pušiti cigarete uz vopi u kafićima na terasi dok pada kiša.