Radni naslov ovog texta je ”Kako vam se da?” Djeca umiru u  Africi, a vi se maškarate za neki tamo Helovin?

Šalim se. Kog boli kurac za djecu u Africi? Ne znam, ali znam da ponajmanje one koji se prave da plaču zbog njih. To nije prirodno i ne priliči onome što se uči u socijalnoj psihologiji, a to je da zdravi pojedinci teže održavanju vlastitog čopora, a ne onog nekog tamo u Africi. Ako te boli kurac stvarno za to, poduzmi nešto jer plakanjem ne postižeš ništa osimšto si naporan svima oko sebe. A ako te doista boli kurac za djecu u Africi, odi u zagrebački kvart Kruge i vidi kako ljudi tamo izgledaju pa plači. Angelina Jolie bi sigurno plakala.

Okreni se oko sebe i prvo počni od sebe i svojeg dvorišta. Posadi neki cvijet i baci smeće. To je početak, počisti smeće oko sebe pa onda plači oko tuđeg smeća. Govorim doslovno o smeću. Spasi prvo vlastiti čopor, evo doslovce svog psa. Goni u kurac pesju hranu iz Konzuma i kuhaj mu obroke. Produžit ćeš mu život. Ne, to nije egoizam nego održavanje vlastitog čopora, zdrav nagon za istim. Znaš zašto plačeš za djecom u Africi? Jer znaš da ne možeš i nećeš poduzeti ništa, a ljudi su vidjeli da si plakao ili najčešće plakaLA pa je tvoj moralni posao obavljen, ispala si osoba kojoj je jako stalo. A to je jedino što je tebi, pretencioznoj pički bitno – što javnost misli.

Evo mene više manje boli kurac što javnost misli, ja ne plačem za djecom u Africi, ali moj cucak vrhunski jede. Javnost misli da sam neka lezbo-narkićka koja je prema svima bezobrazna, što nije točno, ali kog boli kurac. Čistim po svom dvorištu, rješavam se plastične ambalaže. Trudim se da moji prijatelji i švaleri budu sretni. Čistim po svom dvorištu i pomažem bližnjima, ne gubim vrijeme na plakanje oko nečega oko čega ne da ne mogu, nego nemam namjeru utjecati, ali to plakanje je vama bitno jer to je predstava za javnost. Jeftina milijun puta odgledana predstava. Priznaj da te boli kurac za djecu u Africi. Nitko te neće osuditi jer većinu boli kurac, oni koje stvarno nešto u srcu boli zbog njih, oni ne plaču na Facebooku nego su tamo, u Africi. Dobivaju malariju i hrane tu djecu.

Plati svoju ovrhu, napravi baki ručak. To je korak koji možeš učiniti, ali ne činiš ni to jer si lijen i boli te kurac samo za sebe. Egoizam plus predstave za javnost, to je modus operandi prosječnog modernog čovjeka, češće žene. Sve su to plitke pičke, bazične kuje. Ako ne plačeš u javnosti zbog gladne djece u Africi, ne  možeš nositi titulu osjetljive mengoidne bazične kuje. Mislim stvarno, ako te boli kurac jako što je globalno zatopljenje u kurcu, prestani kupovati jebene plastične vrećice. I to je korak. A što poduzimaš spram te djece u Africi? Ništa, sestro.

Čitam te kao jeftinu knjigu, onu što za 12,99 kn kupimo pa čitamo na plaži dok ju more ne sjebe. Omiljeni film još uvijek ti je Notebook. Mobitel ti zvoni ”Sha-sha-shallow” i još uvijek stavljaš bež lak na nokte. Jer se tamni ne usudiš. Pička si. Usrana, ali pretenciozna. To si ti. Bog sve vidi i ako nisi na ulici, znaš. Bog ne puši plakanje. Naravno da ne puši jer on ne postoji, ali boli ga kurac za tvoju predstavu za javnost i lažne suze.

Dok pišem ovo ti si vani i slaviš  Helovin. Promašila si ceo fudbal i obukla u npr. Trnoružicu jer ne shvaćaš razliku između karnevala u veljači i noći VJEŠTICA što je večeras. Danas je grad pun pretencioznih glupih pički koje nisu shvatile da se večeras maskira u vještice i zombije. To maškaranje isto je predstava za javnost.

Pogrešno maškaranje je samo metafora za plakanje nad gladnom djecom u Africi. Radiš predstavu za javnost, a nisi se  ni informirala. Kladim se da ne znaš nabrojati ni tri afričke države. ”Pa…” – nabrajaš ti: ”Južnoafrička Republika” – sjedi, jedan (1). Jedan jer tamo nisu gladni, a ti plačeš za ovima gladnima pa ti afrička Californija ne bi trebala biti prvo što ti pada napamet. Da te pošalju u jednu Ugandu, plakala bi ti jako, ali ne zbog tuđe gladi nego zbog gađenja i nedostatka vlastitog komoditeta. Teško je tamo nabadati u lažnim Loubutinkama plus možda nemaju najbolji salon za nokte. Ima i muha. ”Fuuuuuuuuuj!” vičeš ti.

Nisam bila u Africi, niti imam želju, samo ti navodim apstraktne primjere oko toga da ne znaš oko čega uopće plačeš, osim zbog performansa koji te lažno prikazuje kao jako dobru osobu. Pomozi bakici na štakama prijeći cestu. Nećeš, lijena si i bakica ti se pomalo gadi jer neki starci smrde po kiselom? Odjebi i prestani lažno plakati zbog djece u Africi.

Plači zbog nezaposlenih u svojoj zemlji. Plači što ljudi pseća govna skupljaju u štetne plastične vrećice, a trebali bi u biorazgradive. Plači što ti baka ima malu penziju i mora na operaciju kuka iz koje se vjerojatno nebu ni probudila.

Plači, ali ne zbog djece u Africi. Ili barem plači iskreno. Udomi psa iz azila umjesto da kupuješ nakaradnog maltezera za soma eura, te pare mogla si poslati nekoj udruzi u toj jebenoj Africi.

Ja plačem zbog tužnih ljudi oko sebe i plačem zbog toga u tišini jer prava tuga nije predstava za javnost.

Ali ti… Ti nećeš od predstava odustat nikad jer The Cheap Show Must Go On.

 

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima