KARMINE U MCDONALD’SU

139
KARMINE U MCDONALD’SU

Sjedim u redakciji. Zima mi je, spava mi se i nemam inspiracije. Dobitna kombinacija kojom se danas mogu pohvaliti. Jebiga, desi se i najboljima, a svi znamo da sam ja jedan od njih… Šalu na stranu, danas se baš osjećam onako za krepati. Kad smo već kod smrti, bio sam jučer na sprovodu u Varaždinu, pa najbolje da vam sve skupa prepričam jer bio je to, kak se na engleskom kaže, one hell of a day. Umrla je mama od mog frenda Danijela. Rak, naravno, rak kostiju. Mislim da ne poznajem nikoga u čijoj obitelji netko nije umro od raka. I kod mene su umirali od raka. Kako god, zaputili se na sprovod u Varaždin, moja cura, moji starci i ja. Starci zato jer su bili frendovi s Laurom, ženom koja je umrla.

 

Prvo smo išli na Mirogoj po vijenac i onda se još morali vraćati doma jer je curi bilo sila na WC zbog čega smo morali stati još dva puta na autocesti Zagreb-Varaždin. „To ti je tak kad si obukla taj prostački minjak i štiklice po ovoj zimi!” – pametovala je moja mama koja moju curu ne odobrava od prvog dana, al’ ja sam zločesto dijete i nije me briga za mamino mišljenje. Zbog tih silnih stajanja na WC skoro smo i zakasnili na sprovod…

 

Tamo su mi se odmah zgadile hrpe baba koje su pokojnicu očito vidjele jednom u životu i došle na sprovod kao društveni događaj da se tamo dobro i na sav glas istračaju. Nema mi degutantnije stvari nego kad se netko na sav glas cereče na sprovodu. Daj pokaži malo poštovanja kad već ne tuguješ, mater ti! Danijel je plakao, pa sam skoro plakao i ja jer uz njegovu mamu sam odrastao, pošto smo se uvijek obiteljski družili kad smo bili klinci. Njegova mama bila mi je kao svojevrsna teta.

 

Sprovod je protekao tužno kao i svaki. Neki ljudi držali su govore o tome kako je super radila svoj posao, to mi je uvijek glupo, ne želim da mi se na sprovodu govori kako sam na vrijeme dolazio u redakciju i kako sam se uvijek držao rokova. Na kraju, dok smo bacali ruže u grobnicu, moja cura je u svojim štiklicama i prostačkom minjaku zamalo pala unutra jer se poskliznula na blato. Na red su došle karmine, no moja mama se kad smo ulazili u auto sjetila: „Ja nemrem tamo, meni je visoki tlak! Mene je ovo sve previše uzbudilo, ja bum isto krepala ako moram na karmine. Idemo sami negdje nešto malo pojesti, pa u Zagreb, ja ovo jednostavno ne mogu!”

 

Nakon 15-minutne prepirke oko odabira restorana, složili smo se da odemo u – McDonald’s. Logično, gdje drugdje! Nakon sprovoda udavit se u Big Macovima, idealno… I ništa, došli mi u Mekić, naručili, sjeli i jeli, a kad tamo ulazi i Danijel sa svojom curom Marijom.

– Ajme, sad će primijetiti da nismo došli na karmine. Tam bi bilo sto ljudi i ne bi primijetili da nas nema, sad smo sjebani! – paničarila je potiho mama.

– Joj, daj smiri živce, popij apaurin! – naživcirao se stari i uvalio mami apaurin.

Popila ih je tri ili četiri jer inače „ne djeluju”.

Danijel i Marija sjeli s nama sa svojim hamburgerima.

– Došli smo ovdje jer ja nemam živaca za karmine. Hoću se k’o čovjek u miru najest’, a ne da tamo pričam sa sto baba punim ustima; nisam ništa ni jeo dva dana nakon smrti jer mi je od svega bilo loše… – ispod glasa govori nam Danijel.

– Ovo sad znači da imamo karmine u McDonald’su! – konstatirala je moja cura prilično oduševljena jer smo, nazovi, kontroverzni.

Počeli smo se prisjećati dogodovština s pokojnom Laurom, ponajviše onih sa skijanja jer smo k’o klinci uvijek išli svi zajedno na skijanje.

– Je l’ se sjećate onog apartmana u St. Oswaldu koji je držao onaj starac kojeg smo zvali djed i koji je inzistirao da nosimo njegove šlape koje je prije nas nosilo jedno 200 ljudi, pa ga je tvoja mama, Danijele, poslala na jedno mjesto, i njega i šlape? – počeo je moj stari, a moja se stara uhvatila za glavu. Opterećena društvenim normama, sebi u bradu bez prestanka je mrmljala:

– O Bože, ovo je tako neprimjereno, ovo je tako neprimjereno…

– Jao, da, sjećam se tog djeda i tih njegovih šlapa! – smijao se Danijel, dok su istodobno mojoj mami suze koje je cijelo vrijeme sprovoda pokušavala suspregnuti, kapale u McCountry hamburger.

Danijel je nastavljao:

– Meni je ipak bilo najbolje kad je moja mama na skijama porušila čitavu školicu snowboarda jer se nije znala zaustaviti!

– A znate što ja najbolje pamtim!? – ubacio sam se tad ja:

– Sjećam se kad si ti Danijele imao nekih sedam godina i kad si sa staze skliznuo u neku provaliju, a tvoj učitelj skijanja Kristof nije to uopće primijetio jer je bio zauzet brisanjem snijega s guzice one najstarije cure od 16 godina u našoj školi skijanja. Pa mu je onda poslije tvoja mama jebala mater!

– Isuse, karmine i cerekanje u McDonald’su, ovo je tako neprimjereno… – suznih očiju ponavljala je kao pokvareni magnetofon moja mama.

Tog časa Danijel se obrati baš njoj:

– Znaš što je isto bilo pregenijalno. Ti si došla po nas nakon škole skijanja i susreli smo neku prepotentnu žensku s tvog posla i ona te pitala: Je l’ ti tim svojim klincima daš kaj za jesti u pauzi od skijanja? Ja svoje vodim na apflštrudl, a ti si ju sjebala i onak’ preko ramena odgovorila: „Apflštrudl? Pih, ja svoje vodim na vineršnicl.” Ti si kraljica, Spomenka!

 

Da. Mama mi se zove Spomenka i to ime joj se nikad nije sviđalo pa zbog toga još uvijek kad je ljuta maltretira baku: „Baš si me morala nazvat Spomenka! Spomen na kaj, na ševu?!”

 

Moja mama zna bit’ dosta prosta kad je ljuta, sad nije bila ljuta već je samo osjećala krivnju što nije na karminama i smatrala je, kao što je već dva puta rečeno, da je ovo u McDonald’su krajnje neprimjereno. Apaurini su joj konačno prošljakali i odjednom se sjetila da bi ona sad zapravo otišla na te prave karmine!? Meni i curi se, naravno, stvarno nije dalo jer imali smo i karte za kino za tu večer u pola devet, a već je bilo pet popodne. Pao je dogovor da starci ipak odu na karmine s Danijelom, pa se kasnije autom vrate u Zagreb, a cura i ja ćemo k’o jadnici busom odmah sad.

Otišli smo na kolodvor i kupili karte za prvi autobus koji vozi za Zagreb. Sjeli mi i bus krenuo. Dolazi kontrolor, pregledava nam karte i kaže: „Vi imate nevažeće karte, ovo je XX autoprijevoznik, a vi imate karte za YY! Možete kupiti na licu mjesta od mene nove, važeće, ili morate van!”

Mi budale sjeli u krivi bus, ali ja budala nisam imao više keš novaca. Kao ni moja cura „sponzoruša”, koja nije ni ponijela novčanik. Imao sam, istina, dvije kartice, ali njih bus, razumljivo, ne prima. Bravo mi! Uglavnom, da ne duljim, izbacili su nas na stanici u Novom Marofu u snijeg, po mrklom mraku.

 

U tom Novom Marofu je, kak se veli, vrag davno rek’o laku noć. Ništa ne radi, nema kafića, nema ničega. Uopće ne znam zašto sam žalio što nema kafića pošto nisam imao keša, a bankomat u mrklom mraku Novog Marofa nisam uspio naći. Stajali mi tako u snijegu, cura u štiklicama i prostačkom minjaku, omotala noge mojim šalom. Uopće nismo znali kad treba doći onaj naš nesuđeni bus za koji imamo karte. Koma! Vjerojatno mi je danas još uvijek zima od tog stajanja u snijegu jer sam promrzo. Gledao sam taj Novi Marof i prisjetio se nedavne Danijelove fore kad je računao kakve su šanse da nađeš pravu ljubav ako živiš u Novom Marofu. Ne sjećam se kako je točno računica išla, ali znam da se postotak sveo na nešto tipa 0,7%.

Nakon sat i pol stajanja u snijegu, stigao konačno pravi bus i mi stigli u Zagreb taman za kino. Zagreb! Cinestar! Toplina! Bankomat! Coca Cola! Kokice! Sjeli u kino dvoranu… Gledali smo The Revenant iliti po naški, Povratnika, s Leonardom Di Caprijem. Stavim ja Colu sa svoje lijeve strane, a cura s desne. Sjedimo na ljubavnom sjedalu jer smo vrlo romantičan ljubavni par. Pred početak filma ona je još dva puta išla na WC. To ti je tako kad se u prostačkom minjaku i štiklicama vucaraš zimi po Novom Marofu.

 

Počinje film i vidim ja da čovjek lijevo od mene pije moju Colu!? Prvo se nisam snaš’o, al’ kad je čovjek drugi put posegnuo za mojom Colom rekao sam mu:

– Oprostite, ali vi pijete moju Colu!

– Tišina! – zadere se netko iz publike jer se Leonardo na velikom platnu baš počeo boriti s indijancima. Čovjek kaže:

– Ajme, fakat, automatski sam posezao desnom rukom, moja Cola je lijevo.

– Dajte mi onda svoju! – kažem ja, a on meni:

– Ali već sam ju pio! Ako hoćete, ja ću vam sada otići po novu slamku, nije nikakav problem!

– Ne želim novu slamku, nego novu Colu, ne pijem Colu iza nepoznatih ljudi – govorim ja čovjeku i vidim da mu je ful neugodno i da očito nema para za novu Colu.

 

Meni se stvarno nije dalo izlaziti da si kupim novu, a i čovjeka sam razumio jer pred nekoliko sati ja u busu nisam imao para za kartu, pa mi je potpuno jasno da se može desiti da nemaš para za nečiju novu Colu.

Uzeo sam curinu jer i ovako i onako njoj je stalno bilo sila na WC, pa je pola litre gaziranog pića zadnje što joj u tom trenu treba.

Ne znam jeste li gledali film, ako niste ukratko ću vam reći o čemu je riječ bez da vam pokvarim doživljaj: Leonarda napadne medvjed za vrijeme nekakve ekspedicije (ne znam točno kakve jer cura me svakih nekoliko minuta ometala svojim odlascima na WC ili pak šaputanjima o tome da mora na WC) i zlikovac kojeg tumači Tom Hardy mu ubije sina, a Lea živog ubaci u grobnicu očekujući da će umrijet i ode, a Leonardo, naravno, preživi i onda cijeli film ranjen po snijegu tumara, ne bi li došao do logora gdje je zlikovac, da se osveti.

 

U film sam se jako uživio jer sam bio promrzao u Novom Marofu, pa su me boljele kosti od hladnoće i suosjećao sam s Leonardom u scenama kad pliva kroz zaleđenu rijeku, čak sam suosjećao i u sceni kad gol legne u utrobu mrtvog konja da se ugrije. I mojoj curi bi očito u Novom Marofu bio dobro došao jedan mrtvi konj da legne u njega i ugrije se, jer ovako film uopće nije razumjela pošto je doslovce svakih 15 minuta išla na WC.

 

Vratili smo se doma, ja s prehladom, a ona sa solidnom upalom mjehura. Nazvao sam starce da provjerim u kojoj su fazi jer već je skoro bila ponoć. Stari se na karminama napio k’o svinja, a stara nije mogla voziti jer nije ponijela dioptrijske naočale koje su joj nužne za vožnju noću. Samo je ponavljala: „Ovo je tako neprimjereno!”, ali se ovog puta to odnosilo na pijanstvo od starog, pa su tako spletom navedenih okolnosti morali prespavati u Varaždinu.

 

Čak je imala neku fiks ideju i suludu kombinaciju da sjednem u svoj auto i dođem po njih, pa da ne znam tko sutra vrati njihov auto, ali što se mene tiče – a ticalo me se – to tada nije dolazilo u obzir jer mi je tog dana bilo više nego dosta. Skljokali smo se u krevet i cura i ja. Cijelu noć nisam mogao normalno spavati jer se ona stalno dizala na WC i palila svjetlo u kupaonici, nešto žonglirala u kuhinji, grijala si čarape u mikrovalnoj i izvodila srodne gluposti.

 

Zato ja sada, ljudi moji, sjedim u redakciji, i kao što sam uostalom i naveo na početku – zima mi je, spava mi se i nemam inspiracije za neke dubokoumne teme jer još uvijek imam postraumatski stres od jučerašnjeg burnog dana, a i curi mi nos k’o vodopad što je cijena avanture u Novom Marofu.

 

Nisam sposoban ništa više pisati pa ću se pred urednikom praviti da radim, a u biti ću malo prosurfati netom da pogledam skijaške aranžmane jer veljača je vrijeme za to; već sam to zapravo i trebao učiniti, pa bolje da si bukiram skijanje što prije, po mogućnosti danas.

Vi mi ostajte dobro, dobro pazite da ne sjednete u krivi bus i pogledajte The Revenant jer film je odličan. Osim ako vam se jako ne gadi činjenica da Leonardo gol spava u mrtvom konju…

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima
Kristijan Martinović
Volim jesti pizzu iz kutije i pušiti cigarete uz vopi u kafićima na terasi dok pada kiša.