Da smo se voljeli racionalno, da je to bilo manje fatalno, bilo bi nas još i sad – ili kako već ide pjesma. Ljubav je psihička bolest osim ako je riječ o ljubavi s psima. Psa ne možeš voljeti previše, a čovjeka možeš.

Ja sam jednog čovjeka voljela toliko da su me od te ljubavi boljele ruke. Moja sreća ovisila je isključivo o njegovom ponašanju i raspoloženju. Kad sam ga prvi put vidjela, prilazila sam mu, on se osmijehivao i zamahivao kosu u slowmotionu i meni je zasviralo u glavi ovo:

Sve iz pjesme se ostvarilo, he loved me once like upon a dream, ali… Bože! Ne! Prekinula sam odnose sa svim osobama koje su rekle išta protiv njega. On je bio SVE. I to je bilo nezdravo jer uopće nisam spavala, samo sam se smijala. Provodila večeri s njim smijući se i nepristojno se ponašajući tako da smo se konobaru morali ispričati na ponašanju. Toliko smo se smijali i dovršavali si rečenice da nam je cuga išla na nos. Bila sam sretna kao nikad s nikim u životu, ta sreća je bila nadnaravna. Jer bio je sve što sam ikad htjela i mislim da ga nitko ne može nadmašiti. Onda se odjednom bez pravog razloga povukao i ja sam plakala šest sati u komadu, slično kao što prosječni muškarac plače kad razbije svog jedinog prijatelja, svoj auto. Lik se periodički pojavljivao i periodički nestajao, bilo je to sve nešto nestabilno i svaki put kad bi se pojavio ja bi se dovela u stanje nadnaravne sreće, a svaki put kad bi nestao bilo bi …I cried for you on a kitchen floor.

Čovjek se nećkao oko osjećaja/odnosa prema meni, iako tvrdim da sam mu se jako sviđala, ali lik nije bio baš sam u glavi. Uglavnom, meni je ta ljubav, jedina ljubav koju sam u životu iskusila toliko štetila da su mi pogrešno dijagnosticirali maničnu depresiju iako to nije bila ta bolest za stvarno nego je čovjek tako utjecao na mene. Dizao me u nebesa i onda spuštao u najdublje ponore, u mentalnom smislu. Bio je moj soulmejt na neki luđački nezdravi način. Kao što je moj tadašnji šef rekao: ”Vi mi izgledate kao par koji ne zna ispeći jedno jaje”. Nama nebi palo napamet da pečemo jaje jer smo previše zajedno ludovali i to nije bilo zdravo. Nije bilo zdravo ni kad je bio prisutan, ni kad nije. To je bio jedan rollercoaster na kojem povraćaš konstantno.

U jednom trenu sam odlučila sići s tog rollercoastera i naći hitno drugog tipa jer je ovo bilo sick in the head i loše utjecalo na moju funkcionalnost u svakodnevnom životu pošto kroz mjesece nisam uspjela shvatiti što taj čovjek točno od mene želi, a mislim da nije ni on. Sve nešto zajebano i sjebano, a najveći zajeb je bio u tome što je on jedina osoba koju sam voljela u životu. I našla sam drugog tipa do kojeg mi nije bilo previše stalo i u toj novoj vezi sam se odmorila i naspavala jer je taj odnos za promjenu bio zdrav, casual, kul. Sve je bilo mirno, bez rollercoastera, bez mene koja sjedim u haljini spremna za izlazak i onda bivam odjebana bez pravog razloga. Bez trenutaka u kojem taj vrišti da moramo živjeti zajedno i onda sutradan zaboravi na to. Bez boli. Bez ijedne suze. I onda sam tu mirnu vezu sjebala jer se opet pojavio ovaj rollercoaster kojeg sam toliko obožavala da bih… ne znam što.

Sad kad je prošlo neko vrijeme od toga svega, uviđam koliko mi je bolje bez njega u životu. Ne želim mu vidjeti lice ni na slici, ne želim mu izgovoriti ime. Ne želim čuti za njega. Želim zaboraviti da je ikada postojao jer toliko me emocionalno oštetio i iz mene isisao svu moju ljubav do mjere da mislim da više ne mogu voljeti. Bojim se ljubavi jer je za mene nezdrava. Ne znam je li to nekakav PTSP prolazni ili činjenica, ali doista mislim da u meni nema više ljubavi jer je sva moja ljubav ostala u njemu i tamo umrla. Mislim da je on bio ljubav mog života. I ne želim više nikada tako nešto iskusiti. Nikada. Hoću mir. Ležernu vezu bez da zajedno ludujemo i bez da se razbacujemo teškim riječima tipa ”idemo živjeti zajedno” ako to onaj tko je to izgovorio ne misli. Taj me čovjek dotukao i ubio.

Još donedavno sam njegovo mišljenje o svemu uzimala kao najviši moralni zakon u svemiru. Sada je to sve iza mene i ostala je samo gorčina i strah od ljubavi. Postala sam oprezna. Čak i previše. Imam dojam da mogu totalno kontrolirati svoje osjećaje do mjere da me neki novi dečko odjebe najbrutalnije moguće i prevari me sa svim mojim prijateljicama, mislim da ne bih ni trepnula nego bih samo rekla ”ko te jebe” jer istinski mislim da me se više ne može povrijediti. Jer ovaj me toliko povrijedio da osjećaj povrijeđenosti u meni više ne može postojati. To je ono, ono što te ne ubije ili te ojača ili te učini čudnijim.

Baš me nedavno odjebao jedan bivši ”jer neke izrečene stvari su neoprostive”. Plakala sam pred njim 3 minute i za 15 minuta preboljela. Nemam više srca jednostavno. Nisam neka kurva bitch, ali pristupam ljudima računajući da oni mogu svakoga trena nestati i ako to učine, ja se neću naljutiti.

Ljubav je psihička bolest i ne želim je nikad, nikad više. Najgore iskustvo u mom životu.

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima