Ljudima – ljudska prava!

66

Postojanje u današnjem svijetu postalo mi je jedan ogromni dogwistle, dosta često nisam siguran sanjam li ovakvu svakodnevicu, bojim se pitati (a još više odgovoriti na isto) pitanje spavam li. Nestrpljivo, u većini slučajeva mirno iščekujem daljnji tijek događanja tako što sjedim i nemilosrdno drndam po portalima, nadajući se da će nešto iole normalno iskočiti i dati mi do znanja da se radi o vrsti temporalne anomalije kada je u pitanju ljudska glupost koja me u zadnje vrijeme muči.

Enter – internet! Ljudski prodor u javnost, sredstvo za nesputano izražavanje misli i ideja bez dlake na jeziku, idealno mjesto za stvaranje kultnog followinga i traženje kreativne niše koja će jedinki pomoći u daljnjem razvoju. Kao medij, statistički gledano, zasjenio je i televiziju i novine. U nekim su se slučajevima određene televizijske postaje i autohtone publikacije prebacile u internetske vode, te ih se danas može pratiti isključivo u internetskim sferama. Razlog tomu je, dakako, veći „doseg“ do potencijalnih mušterija (čitatelja, gledatelja) – ali predominantni rezultat moderne medijske tranzicije bio je marginaliziranje ostatka tehnološko-medijskog svijeta.

Već je dobro znana činjenica da internet ne podrazumijeva postojanje „univerzalnog urednika“ kako bi bio funkcionalan, koncept cenzure mu je stran upravo iz razloga što on, kao medij svih medija, počiva na postavki da je svima sve dozvoljeno. Dilema više etičke, negoli ikakve druge prirode, u očima većine – skoro pa bahato izaziva etički malignu obranu prisutnu u velikoj većini današnjeg javnog diskursa – počinje i staje na pitanju: treba li tolerirati netoleranciju u svrhu očuvanja slobode govora i izražavanja?

Zdravoseljačka definicija slobode nalaže da sloboda pojedinca prestaje ondje gdje počinje sloboda drugog pojedinca. Prema tome, linija između govora mržnje i slobodnog izražavanja nikako NIJE tanka. Čak naprotiv, jasno je izražena i vidljiva. Upravo je internet iza sebe ostavio kult fascinacije oko abortusa, koji iz dana u dan postaje čimbenikom pop kulture. Regresivni web punktovi nalaze se na svakom kutu mračnih binarnih ulica, samim time i degradiranje ženskih reproduktivnih prava. Ne, dragi Daily Wire, žena se na dan zahvata ne budi sva sretna, NE pleše kolo sa frendicama, ne napuhuje balone… ona NIJE sretna zbog toga. Nije joj „drago jer ide ubiti dijete“. Nadalje, kako živimo u „slobodnom društvu“, unazad nekoliko godina bio je raspisan referendum koji je pokrivao legitimitet istospolnih brakova. Osobno mi je skroz degutantno to što ja, kao osoba koja nikad nije morala proživljavati užase koje proživljavaju gay osobe u današnjem društvu, odjednom imam pravo odlučivati o slobodi gay osoba i njihovoj sreći. NEMAM. Nemam ja, NEMATE vi. Liječnici, nažalost, imaju pravo na priziv savjesti i odlučiti hoće li izvršiti abortus. Ukoliko odbije odraditi zahvat, to mora odraditi drugi liječnik. Iako je pobačaj u Hrvatskoj ozakonjen, ako se u jednoj bolnici nađe 100% stručnog kadra koji se odluči na priziv savjesti, žena svoje LEGALNO PRAVO mora upriličiti u djelo u drugoj bolnici. S obzirom na to da je to hoće li netko biti gay ili ne kod nas „stvar izbora“ – možda da odmah putem nekog mikrofona zamolimo fetuse da nam specificiraju svoje seksualne preference? Tako postoji mogućnost da se izvrši više uspješnih pobačaja.

Svemu ovome – zabranama, prizivima savjesti, favoriziranje jedne slobode (religijske) nauštrb druge (reproduktivne), doprinosi upravo internet. Poplava informacija dovela je do toga da je svatko postao legitiman autoritet u svemu. Doveo je do toga da se slobode pojedinca iz dana u dan sve više smanjuju. Doveo je do toga da sloboda nema granica. Naposljetku, doveo je do toga da mi ga se gadi otvarati, a i do toga da mi se gadi promatrati taj sveopći kaos kojeg je prouzrokovao u stvarnom svijetu. Sloboda je pravo, a ne privilegija.

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima
Ivan Slijepčević
Osamnaestogodišnji tudum iz malene Pule sa zdravom dozom stava. Ništa više, ništa manje.