MAGDALENA MODRIĆ SVOJIM RIJEČIMA

376

Magdalena Modrić, 21 godina, Umjetnička akademija u Splitu, treća godina kiparstva. To su, onako po školski, informacije o lijepoj i talentiranoj kiparici koja o svojim početcima kaže:

”Prvi doticaj sa kiparstvom sam imala u predškolskoj dobi. Mama mi je kupila dvije velike cigle bijelog i crvenog plastelina i poučila me kako da modeliram trodimenzionalne figure.”

Smijući se dodaje: ”S vremenom sam taj plastelin uništila u pokušaju da ga ovjekovječim i ispečem na radijatoru, što je rezultiralo njegovim topljenjem i zanemarila sam kiparstvo sve dok nisam u trećoj godini srednjoškolskog obrazovanja povodom selidbe sa Pelješca u Split saznala da mi je umjetnička škola napokon blizu i da imam pravo prebaciti se iz turističke.

Nakon što sam se po završetku srednje škole upoznala sa Pravnim fakultetom, zaključila sam da su pravo, slikarstvo, isključivo jezici sekundarni interesi iz moje perspektive i pripremala sam se pola godine za prijamni ispit na odsjeku kiparstva.”

Kaže da uzora ima mnogo: ”Volim čitati o mnogim ljudima i njihovim djelima – ne samo primjeri kipara, već i pregršt znanstvnika, glazbenika, raznolika paleta ljudi može poučiti čovjeka nečemu kroz zajednički nazivnih različitih zanata.”

”U vremenu kada sam krenula na Pravni fakultet, počeo je period prekida stvaralaštva. Pokušala sam iznjedriti nekakvu filozofiju koja bi me natjerala da nastavim, ili bolje, da počnem iznova.” – govori Modrić i otkriva nam svoju životnu filozofiju:  ”Naporan rad je zapravo jedina filozofija koje se držim, s vremenom mi se čini da čovjek sebe mora dovesti do krajnjeg ruba umora do kraja svakog dana da bi navečer bio zaista zadovoljan – ili ne smije zaspati toga istoga dana.”

O svojim radovima kaže:

”Kroz prve dvije godine sam se služila znanjima koje sam stjecala na akademiji i primjenjivala ih na radove koje sam radila van programa. Uglavnom su to bili veliki i mali portreti i biste, kasnije i manji aktovi, prošle godine sam napravila konjaničku skulpturu visoku jedan metar koju smo lijevali krajem ljeta. Ove godine više ne radimo portret ili akt, već imamo zadane teme koje trebamo provlačiti kroz sito suvremene umjetnosti, umjesto da ih rješavamo kroz jednu te istu jednadžbu klasičnog kiparstva poput portreta ili akta. Eksperimentiramo sa materijalima i naglasak je na ideji rada, a manje na pokazivanju vještine.

Pošle godine se održavala izložba „Split Art Convention“ koja je okupila studente akademije ne samo iz Splita, a sljedeće godine se očekuje da se prijave i udaljeniji natjecatelji.

Za tu izložbu sam iskoračila iz zone klasičnog kiparstva u koje sam bila sigurna i napravila kavez čiji obrisi podsjećaju na čovjeka – takvi su se kavezi koristili u osamnaestom stoljeću za kažnjavanje ubojica. Rad se zvao „Država“ i tematski oslanjao na istoimeno Platonovo djelo. Premda su reakcije bile dobre, kavez je, barem meni, izazivao nelagodu, iako ga sada držim u svojem radnom prostoru u učionici. Cilj nije bio šok, već blaga napetost koju sadržava sama žica od koje je načinjen. Opčenito svi moji odgovori na slične teme mogu biti pronađeni unutar sličnog konteksta kao taj kavez; povijest, neugodni misaoni fragmenti čovječanstva iz kojeg smo evoluirali u ono što jesmo danas, od sprava za mučenje koje ujedno mogu biti uporabljene kao slika sredstva za obranu i izolaciju do blagih eksperimenata koji su se izvodili na ljudima u novije doba (a pri tome mislim na period do 1970). Cilj nikada nije šok, već ta unutarnja reakcija kakva se identična (i očišćena od svih intelektualnih pridjeva) može uočiti i kod životinje – i pas i čovjek bi jednako reagirali na taj kavez ili bilo koji drugi rad koji je u ovom trenutku samo ideja.’

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima