Mali gradovi imaju svoju politiku ili ti ga mali gradovi su zatvoreni psihijatrijski odjel

203

 

Socijalna psihijatrija je grana psihijatrije koja se bavi kulturološkim, ekološkim i sociološkim čimbenicima koji izazivaju, precipitiraju, pojačavaju, produžuju ili na drugi način kompliciraju neprilagođene modele ponašanja te njihovim liječenjem.

Za početak vrlo stručno i jasno definirano.

Mali gradovi imaju svoju politiku da to je točno  svi znamo, osnove makro i mikro ekonomije i tih sličnih sranja. Osim ”glavne gospođe” u državi, imamo hiljade kauboja i lokalnih šerifa koji ponekad zasluženo ali većinu vremena nezasluženo su predstavnici županija, gradova, općina čak i gradskih kvartova.

Pretežito ”mačo” muškarci koji su pravi Hrvatine i ogorčene sredovječne žene s tri psa, pet mački i dva propala braka. Svaka čast izuzecima. Mladim ljudima koji žele nešto postići. Ali brate mili ti su ludi ko puške, ponekad su gori od onog lokalnog klošara sa šizofrenijom i lutkom napravljenom od čarape i crnog markera. Da se razumijemo pošteni akademici ne znaju što je piva pred dućanom i bauštelska logika, koja je po osobnom sudu pet puta jasnija nego ova avangardna sranja koja smo čitati u srednjoj školi.

Političari su ko mala djeca u vrtiću.

Ispričavam se, mislila sam u psihijatrijskom odjelu. To je zatvoreni krug ljudi u koji rijetko tko može ući ne poznavajući nikoga.  Ispričavam se ovaj totalno očitoj konstataciji koju već zna svaka krava u štali te i one pobjegle koze na Velebitu. Fascinantno mi je gledati kako jedni te isti ljudi uvijek dođu na više plasirana mjesta, ko da se mijenjaju za poslove ko za one sličice što su bile popularne u osnovnoj školi, pa je svatko imao svoj album i skupljao i trampalo se.

Točno to ima i svaki manji grad.

Svoj album sa sličicama tj. ljudima s kojima se okolo trampa, pa ih premješta i slaže kako bi to ljepše izgledalo. Ali u suštini to su i dalje iste sličice, istog oblika i vrijednosti. S vremenom nakon toliko premještavanja počinju gubiti svoje ljepilo i boju. Od toliko premještanja prestanu biti zaljepljene na album nego samo padnu. Još ako padnu na pod i stanemo na njih., čak se i ne bacaju u kantu nego se samo stave tako zmazane na podu.Zatvoreni psihijatarski odjeli imaju otprilike oko šezdesetak kreveta, naravno svaki krevet ima svoje lance i rešetke na prozorima i ”stručno osoblje” ako je tome vjerovati po nedavnoj aferi doktora i njegove igrače zamaskirane u medicinsku sestru.

Primjećujete li razliku?

Ja iskreno moram priznati da ne. Kako je jedan psihijatar jednom rekao a za svagda ostalo zapisano; ” Nema zdravih, samo nepregledanih!”. Osobno sebe smatram užasno sjebanom osobom koja ne zna što hoće u životu pa se trga na sve strane. Ali ajde oke možda pretjerujem ipak mi je samo 22 godine. Osim što se tješim svojim godinama za koje mi još uvijek ljudi govore da sam mala curica ili nedojebana krava koja ne zna ništa o životu, tješim se time što ima sto puta gorih od mene a uspješni su ljudi u životu.

Broj godina ne definira ozbiljnost osobe ili njegovu percepciju stvari.

Da se mi vratimo malo na psihijatrijski odjel. Točno određeni broj mjesta. Točno označena pravila i točno označena mjesta slobodnog kretanja. Imam osjećaj ko da tako funkcionira svaki manji grad. Vjerojatno i veći ali sada serem po malima. Ko da nismo navikli da se sere po nama. Imam osjećaj ko da u gradu treba točno određeni broj luđaka. Kada jedan ode dođe novi da ga zamjeni.

Nitko im ne zamjera. Znamo da su ludi i takvi su uvijek dobrodošli.

Svi znaju lokalne luđake, o njima će se jednom ako ne i za vrijeme života pisati pjesme, ako ništa drugo uvijek će biti spomenuti u nekoj biografiji.

Osobno mi fali Joe, varaždinski diler knjiga po kafićima i vječni žicaroš dobrog srca koji nije skupljao cigarete za sebe nego za svoje prijatelje. Čovjek izrazito dobrog srca i teške sudbine. Fali mi i Lonc. Lokalni pijanec koji je navodno bio bivši boksač. Izrazito dobar div koji je volio sve stanovnike njegovog grada. Svima prijatelj i ”modni uzor”.

Ne fali mi susjeda koja je bila uzoran građanin i koja je živjela po nekim ”socijalno prihvatljivim normama”. Ne fale mi uzorni ljudi u životu. Skupljam luđake. Što luđe to bolje. Premda se svađali svaki prokleti dan pa malo si bili dobri. Dinamičnost luđaka je neprocjenjiva. Neprocjenjivo je osjećati neki kontrolirani kaos i energiju nenormalnog.

I za kraj jedino što ću reći je : ne možeš protiv luđaka logikom,  a pogotovo prema kolektivnom ludilu. Sretno nam svima na psihijatriji.

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima
Sara Branilović
Kontradiktorna osoba koja voli crnu boju i roze šljokice i zaluđena je vintage stilom. Životni moto je: Nema labavo i Nikaj se ti naj se bu.