MOJE MAFIJAŠKO SKIJANJE

117
MOJE MAFIJAŠKO SKIJANJE

Eto me natrag u Zagrebu, tako dosadnom da se ljudi iz dugočasice čak i ubijaju, kako je to rekao A. G. Matoš davnih dana, a njegova izjava vrijedi još i danas. Rado to citiram. Bio sam na skijanju u Nassfeldu s curom i, naravno, psom. Bilo je presuper, prva dva dana je padala kiša, hvala na pitanju. Nadobudni kakvi jesmo, skijali smo i po kiši, sva sreća da su jakne i hlače nepromočivi. Problem je bio snijeg koji nije ličio na snijeg nego na pire krumpir. Stvarno, kao da se skijaš po pire krumpiru; nisam siguran možete li to zamisliti, ali moja prva asocijacija je bio baš pire krumpir. Po pire krumpiru je toliko teško skijati da mi neko vrijeme dok sam se borio s padinom nije bilo jasno zašto ja volim skijanje jer ovo je bilo mučenje, borba za preživljavanje, a ne gušt. Pa sam tako većinu vremena proveo u birtiji i drmao viljamovke. Pio sam i nešto što se zove Skiwasser. To je sok za razvijanje (znam da se kaže sok za razrjeđivanje, ali ja ga zovem sok za razvijanje) i to najjeftiniji marke Clever u običnoj vodi i to naplaćuju 2.90€. Kad sam to javio frendici ona je odmah rekla da to nije nikakav Skiwasser nego điberwasser.

 

Žena je u pravu, ali dosta mi je Coca Cole i kave, pa sam se detoksicirao od viljamovki tim điberwasserom. Živcirala me kiša i previsoka temperatura, staze su se počele pretvarati u juhu i to sve nije mirisalo na dobro. Ali Bog je dokazao da postoji, i drugu večer nakon kiše poslao nam snijeg i temperaturu -3! Te iste večeri otišli smo skupa sa psom u restač na večeru, a kako u je u jednom času pomanjkalo mjesta, smjestili su neke Poljake za naš stol. Pita Poljakinja jel’ slobodno i mi kažemo da jest jer stol je za deset ljudi. No, za pet minuta sam požalio što sam rekao da je slobodno jer za ženom ih je došlo još troje s dvoje djece. Jedno dijete od godinu dana i jedno od nula godina. Sjela Poljakinja pored mene, dodirivali smo se ramenima, naručila gulaš i stavila dijete od nula godina u naručje. Ono što je napravila bilo je gore nego da je izvadila sisu i dojila dijete pored mog tanjura: stavljala je komade mesa iz gulaša u usta, prožvakala i onda tim prožvakanim hranila dijete! Skoro sam povratio ako mi vjerujete!

A ovo drugo dijete od godinu dana je rasipalo šećere za kavu po cijelom stolu, pa sipalo papar i sol okolo. Roditelji su mislili da je to simpatično, a meni bilo dosta života. Da je nastavila padati kiša, a ne snijeg, mislim da bih u tom trenu odlučio spakirati stvari i brzinom od 250 na sat odvesti se u Zagreb.

 

Gulaš u tom restaču inače je odličan, osim ako se jede na novopečeni poljski način. Od tog žvakanja i stavljanja mesa u usta djetetu koje je, da stvar bude bolja, još to meso pljuckalo van, bilo mi je dosta gulaša za cijeli život, ako ne i dva. Uskoro se dijete počelo derati kao da ga kolju, pa se poljska obitelj, hvala Bogu na nebesima, pokupila i ponovno smo ostali sami. Prišao nam konobar, onako ultra gay lik kako bi se reklo, da pogleda mog psa. Već za pet i pol sekundi bilo mi je jasno da nije došao gledati psa nego mene. Počne on meni neku spiku na lošem engleskom: „Ja imam dvije mačke pasmine maine coon. Znaš koje su maine coon? One prekrasne velike. Možeš, kad zatvorimo, doći kod mene doma da ti ih pokažem!” Ljubazno sam se zahvalio na pozivu i još ljubaznije ga odbio.

 

Nekoliko metara od nas sjedi Srbin s djevojčicom od nekih osam godina i govori na sav glas nekome na mobitel: „Čuj ti, bre, ovde sami pederi! Ne mogu da verujem! Da ti vidiš ove pedere ovde, nema valjda nijednog čoveka koji ovde nije peder!” – odmakne mobitel i obrati se mojoj curi: „A ti si mala, bre, u problemu jer je konobar peder bacio oko na tvoga momka koji jedini ovde nije peder!”

Ona mu na to kaže: „Znam, upravo ga je pozvao kod sebe doma da mu pokaže neke mačke!”

– Ma koje mačke! Ne bi on njemu pokazao bre mačke, pokazao bi on njemu znaš šta!

Pa nastavi na mobitel:

– Da ti bre vidiš tog konobara pedera, evo uslikat ću ti ga i poslati ti MMS!

I stvarno, frajer okrene mobitel i uslika gay konobara. Umro sam od smijeha! Al’ baš je bio reprezetativni primjerak gaya: nakvarcan do bola, ton kože mu je ono što ja zovem 50 shades of terracotta iliti po naški – 50 nijansi boje gline, pa na to naušnice s cirkonima, plavi pramenovi u zalizanoj kosi, hrpa prstenja, tetovažica srca na vratu. Baš ono ultra gay! Nemojte ovo shvatiti homofobno, nisam homofob ja nego Srbin.

– Alo! – zadere se tad Srbin konobarici onako po srpski da ga čitav svet razume, na sreću konobarica je bila Bosanka:

– Daj dvije rakije ovom momku koji jedini nije peder i njegovoj ženski!

To smo bili mi. Donijela ona nama rakije, mi se zahvalili i u taj čas dolazi djevojčica, Srbinova kći i donosi mi papirić, onako sramežljivo.

– Kako ti prekrasno crtaš! – kažem joj jer stvarno je, za dijete, jako dobro nacrtala mog psa.

– Kako se zoveš? – pitam je.

– Snežana – kaže mala i upita sad ona mene:

– A kako se kuca zove?

– Pas? Zove se Sara – odgovorim.

A ona meni:

– Čekaj da dodam nešto!

Uzme crtež i na ćirilici napiše Sara.

– A potpis, pitam ja?

– Ah da, moram da se potpišem! – klikne mala i potpiše se također na ćirilici.

Onda se javi njezin tata:

– U ovoj birtiji sami pederi! Pa šta je bre ovo, sami pederi je l’ vidiš ti to? – dovikuje mi.

 

Ja mu uzvratim rakijom i sokom od jabuke za malu. I ništa, da skratim priču, sjeli oni kod nas za stol pošto jedini u birtiji nismo pederi kako stari smatra. Lik se zove Radovan, rastavljen je, ima 55 godina i na skijanju je s osmogodišnjom kćeri. Iz Beograda su, ali živi u Rusiji, naravno u Moskvi. Ima firmu tamo, proizvodi neku plastiku. Mala krenula mojoj curi plesti pletenice u kosi:

– Ajme bre kako imaš lepu kosu, kao vila neka – govori oduševljeno mala, dok smo stari i ja rundali rakije.

Već mi skoro zlo došlo jer nisam mogao slijediti njegov ritam u eksanju. Kad je došlo vrijeme da se otkoturamo do apartmana, mala počne skoro pa plakati:

– Vi ste mi novi drugari! Ćale, ja bi da sutra skijamo s novim drugarima!

Nismo mogli ništa drugo nego se dogovoriti da skijamo s njima sutra, ipak je Snežana rekla da smo novi drugari i da moramo skijati zajedno. Dogovorili se u 11 u podnožju žičare.

Ujutro mi stara šalje SMS: „Kak’ se provodite? Imate li kakvo društvo?”

„Super nam je i nemamo društvo”, odgovorim joj, jer kako da objasnim mami putem SMS-a da imamo društvo, tatu od 55 godina i curicu od osam. To napisano, morate priznati, zvuči prilično loše.

 

Krenuli mi tako skijati s novim drugarima i čim smo sjeli u gondolu, mala počela gnjaviti: „Ajde da igramo kalodont!”

Kalodont je inače ona igra riječi koja se igra tako da jedan kaže riječ, npr. šalica, a onda drugi mora reći riječ koja počinje sa zadnja dva slova, npr. carstvo. Pa treći kaže vodstvo i tako u krug, a ključ je da ne smiješ reći riječ koja završava na – ka, npr. jabuka jer to je onda kalodont i taj koji je rekao riječ na „ka” ispada.

– Smiri se, bre! Kasnije ćemo kalodont! – ušutka malu Radovan i meni kaže:

– Dobro da ste vas dvoje tu, inače Sneška i ja moramo ući sami jer nas mrzi kad su nepoznati ljudi s nama u žičari. Onda ja sporo stavljam jednu po jednu skiju, s noge na noge, čekam da Sneška uđe, pa usporeno ulazim da nitko ne uđe s nama!

– Ha! To i mi radimo! – smijem se ja dodajući:

– Najgore je kad Poljaci uđu, pa na jednom kvadratnom metru jedu sendviče sa smrdljivom salamom!

– Tako je, bre… Onda meni lik šta radi na žičari govori: „Schnell, schnell! „A ja se pravim da ne razumem pa ga pitam – „Parle italiano, na razumem šta je schnell?” A on meni govori: „Brzo, brzo!”

Smijali se mi tako tome, a mala vrištala:

– Kalodont, kalodont, hoću kalodont!

Okej, ja ću početi, kaže moja cura:

– Pobjeda!

A mala:

– Danas!

Zatim ja:

– Astronomija!

Radovan:

– Jastuk!

Moja cura:

– U kurac!

Svi se odvalili smijati, a Radovan kaže:

– Ne može u kurac, to su dve reči, ako hoćeš da bude jedna reč, onda mora bit šukurac, kao marš u kurac!

Mala:

– Ćale, rekao si prostu riječ na k!

I tako igrali mi kalodont dok nas sve nije zaboljela glava, ali konačno je žičara stigla na vrh. Mala se pokazala boljom skijašicom od moje cure.

– To je zato jer smo mi, prije nego je mala krenula u školu, bili po tri meseca na skijanju! – tumači mi Radovan.

Pile su se njemu rakije, pa je sjeo u prvu birtiju na planini i pustio nas da skijamo s malom. Da ne duljim, dani su prolazili u skijanju, rakijama i igranju kalodonta, a Radovan nam je cijelo vrijeme pričao neke spike o tome kako su mu najboljeg drugara ubili, kako je kupio ovu banku, onu banku, kako sat s kojim skija košta samo 50.000 eura, svaki put okrene rundu za cijeli kafić itd.

 

Nama lik bio sumnjiv, nismo znali jel’ laže, jel’ ima šizofreniju ili je stvarno u opasnoj lovi.

– A da mi njega izguglamo? – pametno se sjeti cura, i stvarno, na jedvite jade uhvatili neki wifi i izguglali lika. Pao nam mrak na oči jer ga mediji opisuju kao, citiram, opasnog kriminalca osumnjičenog za raznorazne pokušaje ubojstva, atentate i ne zna ni sam Bog što sve ne. Ispada da je lik srpski mafijaš sa stalnom adresom u Rusiji jer je previše stigmatiziran u Srbiji.

Moju curu uhvatila panika, a ja bio, priznajem sretan jer konačno poznajem nekog iz prave mafije.

– Ajme ja želim postati plaćeni ubojica! – zajebavao sam curu, a ona sva uznemirena jer se družimo s mafijom:

– Ne govori to jer ću te zaliti Skiwasserom po glavi!

– Misliš điberwasserom? Nemoj time jer košta 2 eura i 90 centi, to je preskupa voda za prolijevanje! – smijem se ja.

Zajebavao curu da je super što poznajemo opasnog mafijaša jer sad konačno znamo kome se javiti kad nekog poželimo ubiti. Osjećao sam se počašćeno jer mi je mafijaš povjerio svoje jedino dijete na čuvanje, to je mafijaška čast!

 

Došla tako zadnja večer, nakon dana i dana kalodonta, i sjeli mi na zadnje mafijaško piće u jedan bar. Mala Snežana bila nešto zločesta i previše je vrištala u baru, pa se neki pijani Austrijanac sa šanka okrenuo i počeo joj nešto kenjati na slinavo-pijanom njemačkom da ušuti.

Radovan izgubio živce i kaže meni:

– Je l’ ti znaš njemački?

– Znam nešto…

– Prevedi onda starom ovo što ću sada da kažem: Stari, okreni se odmah i gledaj svoja posla inače ću da te ubijem ovim svećnjakom.

Uzeo Radovan metalni svijećnjak sa stol, pa nastavio:

– Smrskat ću ti lubanju i onda si pozvati policiju, a tebi mrtvozornika!

 

Ja to sve nekako preveo, čak 1% u strahu jer pošto je ipak riječ o opasnom mafijašu, postoji neka šansa da je mislio ozbiljno. I stari se stvarno usrao u gaće i okrenuo se prema šanku, a Radovan će maloj:

– Ajde jedina moja najbolja devojčice, sada pevaj za sav glas da iznerviraš starog!

Mala počela pjevati razne iritantne pjesme iz crtića, a stari pijanac se nije usudio više okrenuti iako je mala stvarno bila iritantna. Čini se da je stari pijanac pomislio da sam i ja mafijaš s kojim nema zajebancije.

Rastali se s Radovanom i malom Snežanom, sutradan doručkovali zajedno, razmijenili brojeve i pofrendali se na Facebooku koji Radovan ima, ali slabo koristi jer tvrdi da je Facebook izmišljen za špijuniranje ljudi (pitam se zašto ga to brine) i dogovorili se da se vidimo u Beogradu, Moskvi ili Zagrebu.

 

I otišli mi u taj Zagreb tako dosadan da se u njemu, rekosmo na početku, iz dugočasice ljudi čak i ubijaju (iako nisu mafijaši)…

Eto, to su bili moji zimski praznici. Moram priznati da je uzbudljivo biti frend s mafijom. Možda stvarno dam otkaz u Playboyu i postanem plaćeni ubojica. Šalim se. Nikako to ne bih mogao učiniti jer vi onda ne biste imali što čitati.

Pozdravljam vas do sljedećeg mjeseca i poručujem vam da se slobodno javite meni ako želite nekoga ukokati jer sad imam veze.

Šala mala.

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima
Kristijan Martinović
Volim jesti pizzu iz kutije i pušiti cigarete uz vopi u kafićima na terasi dok pada kiša.