Napravila sam abortus nakon prekida s bivšim?

615

“Andriana, you sick son of a bitch! Pokopala se budeš još više nego kaj te je on.”

Govor – divne li ljudske mane iz koje mogu izaći istinita i lažna svjedočanstva. Ona narušava međuljudske odnose. S druge strane ih zbližuje. Čovjek je po prirodi socijalno biće, odnosno treba društvo da bi funkcionirao. Kakva god da njegova društvena okolina bila, čak i ako je indigo koji se pokušava uklopiti u taj prljav svijet tračeva u kojem nikako ne pronalazi svoje mjesto na svijetu u toj odvratnoj masi. Ali od tračeva se ne možeš sakriti. Hedda Hopper je od tračeva napravila karijeru. Njezinih tračerskih kolumna davne 1940. se bojao cijeli Hollywood. Uništila je neke brakove, razotkrila afere, terorizirala je filmsku industriju i uništila karijere s tračevima dok je na temelju istoga gradila svoju.

Pitam se kako današnji celebrity podnose tračeve. Svake novine su postale Hedda Hopper. Može li Beyonce u miru popiti svoju jutarnju kavu i pročitati novine bez da pronađe nešto bizarno o sebi u jutarnjim novinama? Kaže li žena svim svojim dupeliscima od plaćenih asistenta da kontaktiraju novinare i maknu dezinformaciju od javnosti? Dobivaju li novinari užasna pisma od spomenutih osoba u članku, ili ipak te osobe stisnu zube i prežive jer su im tračevi u jutarnjim novinama dio posla. Za trač je potrebno jako malo, a nekad nije potrebno ništa da netko napiše ili proširi sranje o tebi. Tračevi ne zaobilaze niti nas smrtnike. Slušatelji tračeva dijele se na dvije kategorije – oni koji slijepo vjeruju i nevjernici. Slično je kao i s religijama.

U periodu srednje škole nakon krvavog napornog dana imala sam običaj odlaziti u Konzum po limenku zelenog Monstera. Konzum se nalazi nasuprot kafića koji je uvijek bio pun ljudi. Zadimljenost, ispija se podnevna kava, dok se u zraku stvara buka razgovora i tračeva. Nikad nisam direktno gledala u taj prostor, ali znala sam da su pogledi na meni dok ja gledam u pod. Otprilike sam znala što je ljudima u glavi dok prolazim po svoju limenku zelenog Monstera: “Ona je sotonista.” , “Kako se to obukla?” , “Jesi li ti uopće iz ovog grada?” , “Sigurno se drogira.” i slično. Zgoda života u malome gradu. Ali opet, postojao je onaj 1% ljudi kojima sam bila osvježenje u hrpici klonova te su uz podnevnu kavu i zadimljenost imali pogled na meni iz gušta. Neki su me obavještavali na društvenim mrežama da su me vidjeli u gradu. Osim tih misli u zraku dok prolazim pokraj punog kafića koje sam mogla procijeniti i pročitati jer sam ih čula bezbroj puta; nisam doživjela niti jedan konkretan bizaran trač o sebi. Život u malome gradu je ponekad zlo. Tračevi se šire brzinom svjetlosti, uvijek ti netko prepriča što je čuo, i od koga. Nisam o sebi čula ništa osim diskriminacije na temelju alternativnog stila koji je u gradu bio pojava.

Došao je i taj da kada sam čula prvi i jedini trač o sebi. Započet od strane mojeg bivšeg. Srećom pa mi bivši nije novinar pa sam mogla popiti svoju jutarnju kavu u miru. Trač je bio toliko bizaran da je više bilo ateista nego vjernika u navedeni trač. Sranje koje sam navodno napravila – ostala trudna s bivšim ali se ne zna je l’ dijete njegovo ili od mojeg dragoga. Moje izmišljeno dijete je imalo dva oca. Ateisti nisu vjerovali u to, već su ispitivali moju najbolju prijateljicu o navedenoj izmišljotini. Iliti dokaz da je njihov ateizam bio u pravu. Dobili su dokaz i tu je bio kraj bizarnog trača.

Prošlo je dvije godine od trača. Nisam ga se prisjetila već poštene dvije godine do susreta s vjernicima u trač. Odvratno vrući dan. Organizam mi na vrućine reagira tako da ne mogu ništa jesti. Tih narednih par dana nisam ništa kvalitetno pojela, osim štopanja sebe s povrćem i voćem. Moj organizam je trebao nešto više od mojeg ljetnog glumljenja vegetarijanke pa sam se uputila u dućan po tunu u povrću, a dragi je čeznuo za sendvičem. Koje li divne nezgode života u malome gradu – u dućanu majka i sestra od bivšeg. Mojeg dragoga znaju još od prije. Vjerujem da poznaju i mene. Ne znam koju točno verziju mene poznaju. Prolaziti pokraj njih je bilo jako bipolarno. Dragog pozdrave, a meni upute onaj pogled. Znaš ono kad je oblačno s malo navirujućeg sunca? Iliti bipolarno vrijeme. Upravo takva je bila situacija s pozdravima. Prođe dragi pokraj njih dvije, upute pozdrav, nasmiju se, dragi ode dolazi moj red, odnosno dolazim ja iza njega. Pogledamo se i odjednom se stvore oblaci. Uputim awkward smijeh, pokušavam čim manje gledati u njih, a čim više u pod i odem po tunu u povrću za kojom moj želudac žudi. Ne kažem da mi duguju pozdrav a kamo li pogled. Ne dugujem niti ja njima.

Zapitala sam se koju točno verziju mene poznaju. Znam da znaju samo jednu stranu priče, naravno da će stati na tu stranu priče. Ne krivim ih zbog toga. Ono što me podsjetilo na trač je činjenica da uskoro u lokalnim novinama izlazi text od dvije stranice o tome zašto podržavam pobačaj. A novine su im na dohvat ruke. I sranje. Kaže mi frendica, citiram: “Andriana, you sick son of a bitch! Pokopala se budeš još više nego kaj te je on.” Pomalo smiješno ali sranje. Sigurno sam u toj verziji priče ispala najgora od najgorih, ako znaju za trač odnosno njima to nije trač.. Eh. Dalje znate. Vjerojatno će se suzdržavati da me ne utope u svetoj vodi i natuku s biblijom po glavi.

Stvarno me zanima ta verzija priče i mene koju one znaju, ali tu verziju priče vjerojatno niti nikada neću saznati. Moja verzija priče odnosno cijelog tog odnosa i samog prebolijevanja je… Stih od Amy Winehouse iz pjesme “Back to black” govori sve umjesto mene:

“He left no time to regret
Kept his dick wet
With his same old safe bet”

Long story short, pokušavala sam preboljeti ostavštinu nereda kojeg smo napravili uz dnevnu dozu Normabela miksanjem s bocom Jackyja, dok je on “kept his dick wet” i jebao neku klinku. Trebalo mi je stvarno vremena da nastavim dalje. Zato mi je taj trač bizarno glup i smiješan. On nije ni kurac oprao poslije mene, kako Nika kaže, dok sam ja cmoljila u zamračenoj sobi uz Normabele i Jacky. I on prvi ide širiti neku glupost o meni. Zanimljivo. Čovjek bi rekao da ja imam prednost s obzirom na to da sam se zamalo navukla na tablete i alkohol.

I tako je nastao prvi i nadam se zadnji bizarni trač o meni. Sreća je bila na mojoj strani što je bilo više ateista nego vjernika. A što će moje mišljenje o pobačaju u lokalnim novinama napraviti od trača – ne znam. Javim ako saznam. Do tada uživajte u kupanju u slanoj vodi i ljetovanju, mene čeka kupanje u svetoj vodi.

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima
Andriana Filipović
Filmofilka koja je stalno frustrirana stvarima koje se događaju oko nje. Na sve imam mišljenje i komentar. Ponekad bovaristička individualka. Zaljubljenica u mentol cigarete, kišne dane, tople napitke i horor filmove.