Ne traži jebeni uzor u meni, budi ono što jesi

317
Ne traži jebeni iuzor u meni budi ono što jesi

Popodne ispred frizerskog salona. Skratila sam svoju dugu kosu, iako mi mama bez obzira na punoljetnost, zabranjuje šišanje. Smatra da je šteta za moju divnu bujnu kosu da ode pod škare. Nekome mame zabranjuju tetovaže, meni moja zabranjuje šišanje.

Zaboravila sam uzeti knjigu da skratim vrijeme čekajući da se boja primi dok pušim cigaretu, pa sam scrollala po svim društvenim mrežama da skratim vrijeme.
Naiđem na objavu dotične, koju ćemo zvati Sel. Sel je inače slika idealne kćeri moje mame. Sve dok joj frendica nije rekla da me prestane uspoređivati s njom. Citiram ju “Daj jebote, tjeraš si kćer da ti bude neka tvoja vizija jebene seljačine, a kćer ti je stvorena da preokrene svijet naopačke.” Od tad je mamina idealna verzija kćeri pala u vodu. Ona je cijelo vrijeme htjela da ja vidim uzor u Sel, a ispalo je da Sel vidi uzora u meni.

Njezino kopiranje počelo je prilično rano, ali tada to nisam jebala ni pola posto. Kasnije sam skužila da je smiješno jer sam to ja, ne ona.

Sel je na fejsu objavila status kojem je poanta bila rasplakati ljude i dobiti njihov respect. Naravno, bolje sastavke sam napisala u osnovnoj školi na temu “Križni put”, nego što je bio taj na fejsu.

Pustimo nakratko sve to na stranu. Razumijem da nitko od nas nije u potpunosti originalan. Svi mi padamo pod utjecaj, nekoga ili nečega. Bili to trendovi koji nam daju muda, da isfuramo nešto što prije nismo. Bio to neki celebrity koji ima lijepe cipele na crvenom tepihu, pa si i ti moraš naći takve. Sve je to u redu. Svi smo žrtve kopiranja, padamo na taj utjecaj, vidimo neku estetiku i moramo ju imati. Ali drugačije je kad ti kao žrtva kopiranja nađeš nešto svoje, svoju estetiku, pa ti ju netko besramno mazne samo zato što je to tvoja estetika ne njihova. Jer vide uzora u tebi, a ne žele to priznati.

Osim srcedrapajućih textova na fejsu s kojima nikoga nije rasplakala, iskopirala je nijansu ruža kojeg sam kupila. Nikad nisam bila tip cure koja voli naglašavati usne. Navedeni ruž, nijansa je bila najdivnija nijansa ljubičaste boje na svijetu, koju sam ikad vidjela pa sam ruževima dala priliku. Nije prošlo dugo vremena da bi uz hrpu wanna be srcedrapajućih postova Sel objavila kako joj se upalila lampica u glavi i morala je kupiti BAŠ TU ISTU NIJANSU (od svih mogućih izbora) ruža. Moš’ mislit’.

Nadalje su tu uz statuse bile kopija frizure, očita kopija šminkanja jer je odjednom i Sel cijeli život umjetnica i zna crtati na papiru. U prijevodu, žena je ofarbala bojanku, i to jedan list papira i proglasila se umjetnicom. Uvijek tvrdim, znaš crtati na papiru znaš crtati i po sebi, odnosno našminkati se.
Sve sam to gledala, šutjela i trpjela. Zašto? Jer znam da nikad neće biti u tome na istoj razini kao i ja, kopija ostaje samo kopija. Stvarno dignula moj divan nizak tlak s time što je išla iskopirati moje pisanje. Ionako joj kopiranje mene nema kraja, pa zašto ne i iskopirati pisanje.

Imam jebene dvije propale knjige iza sebe koje sam pisala ko mala klinka, i pod time mislim na period od 10-12 godina. Nakon toga sam pisala dnevnik, kojeg još dan danas čuvam i čitam svoje frustracije. U jebenoj osnovnoj školi, sam bila u dva predmeta najbolja, likovni i hrvatski. Likovni mi je išao, koliko težak može biti predmet za buduću umjetnicu? Hrvatski sam obožavala. Sjećam se jednom da sam gutala knjige od R.L. Stine, toliko da mi je njegov način pisanja ostao u glavi. Taman se poklopio s time da smo morali napisati sastavak od dvije stranice iz hrvatskog. Napisala sam ih četiri. Na dodatnoj jer su mi dva školska sata bila premalo za pisanje. Učiteljica ocijenila radove, pripremila je pohvaliti najbolji rad. Najbolji učenik u našem razredu se taman pripremao da čuje svoje ime, but nah, it was me.

U srednjoj se situacija ponavljala. Iako sam tada manje voljela hrvatski jezik jer je profesorica bila kuja koja je imala svoje miljenike. Grupica cura koja se kurčila, obožavatelji skupe robe, dugi noktići, basic bitcharke koje su bile zadužene za organizaciju. Naravno zahvaljujući meni, jer sam se u prvom razredu družila s njima i naučila ih što je to organizacija jer od koga ćeš bolje naučiti nego od horoskopske djevice kojoj je organizacija u zvijezdama. Lektire nisam ni čitala. Prozivala je samo miljenike na odgovaranje, ostali joj nisu bili važni. Čudno što je žena na kraju postala ravnateljica škole, a tako je neodgovorna. Prvu ocjenu iz lektire dobila sam u 4 razredu. Naravno bilo je komplikacija. Sastavak sam napisala na razini čovjeka koji je na 4 godini faksa, ne u 4 razredu srednje. Djeli radove i govori ocjene. Pozove mene da dođem. I’m like what the fuck you want? “Od kuda ti ovaj sastavak?” Ja zbunjeno gledam, očekivala sam pohvalu da sam dobro napisala, jer realno bitch nisi me u ove 4 godine ni jednom prozvala da kažem svoje mišljenje, ne znaš kako razmišljam. “Pa iz glave.” – odgovaram joj. Točnije knjiga koje sam detaljno poučila, analizirala likove, analizirala psihologiju, filozofiju popila dva brufena jer me sastavak ubio, i pisala sam ga jebenih 5 sati. “Možeš natrag.” Čudi se i ne vjeruje. Sjednem i čekam. Počne buka u razredu, ekipa priča, basic bitcharke se okreću iza i gledaju me. Profesorica tipka po mobitelu i ne reagira na buku. Ponavljam, ta žena je postala ravnateljica škole. Vjerojatno je tražila nečiji sastavak najsličniji mojem da bi mogla otkriti da ga ja nisam sama napisala nego sam prepisala s interneta. Bez uspješno. “U redu, dati ću ti 4 ovaj put, sljedeći ćeš dobiti veću ocjenu, ako isto napišeš.” – odgovara i odlazi iz razreda jer joj je trebao cijeli jebeni sat da nađe dokaz da to nisu moje riječi. Duh. Zaslužila sam 4 za najbolji sastavak koji si u životu pročitala?

Situacija s profesoricom iz filozofije mi je draža. Oduvijek me zanimala filozofija i voljela sam taj predmet. Svima je bilo dosadno i nejasno, ja bi postavljala neka random pitanja, always. Pisanje sastavka, nadmašila sam samu sebe, i otkrila novi level pisanja. Prošla školsko natjecanje ko iz pičke i poslana na županijsko natjecanje, koje sam isto prošla al jebi ga, nisam bila među prvih top 5 koji idu dalje. Nije baš pohvalno jer sam sama sebi veliki kritičar, al ej, treba i doći do toga da te netko pošalje na natjecanje iz filozofije. Najslađa mi je bila činjenica da je profesorica znala prepoznati moje sastavke jer zna moj način pisanja. Uvijek sam pisala kako ona kaže, previše osobno.

Nakon srednje planirala sam napisati knjigu, koja je još uvijek na čekanju. Ne mislim pisati neku biografiju, već roman koji nema veze s mojim životom, ali opet ima. Lik iz osnovne je rekao da, kad ga objavim, on će biti prvi koji će ga pročitati. Još uvijek ga držim za riječ. Nisam našla svoj način pisanja, pišem kako mi se sprdne. Pišem kako moja bivša profesorica iz filozofije kaže, previše osobno.

Pisanje nije napisati sastavak u osnovnoj školi na temu “Kako si proveo ljetne praznike”. Pisanje nije forsirati nekoga da se rasplače na tvoj text. Pisanje je kad si najbolji prijatelj s papirom, i možeš mu sve reći. Ne piši samo zato što ti NETKO NA KOGA SI SE UGLEDAO piše textove. Ja živim za pisanje. Imam jebene ideje u u glavi danima i mogu ih prebaciti na papir. Imam pisačku blokadu nekad. Nemam svoj način pisanja, iako si nalijepše tekstove pišem dok sam sjebana. Umjetnost dolazi iz boli, ne iz sreće.

Svi oni stihovi “budi ono što jesi”, “drži se onoga što znaš”, “nemoj se mjenjati zbog drugih” u pjesmama, knjigama, poezijama, ČLANCIMA (koje pišu ljudi s talentom za pisanje) su jebeno otišli u zrak. Bespotrebno. Sel je osoba koja nije pronašla sebe upravo zbog toga što se ne traži nego kopira mene i ostale. Nauči primjer iz ove priče. Nećeš daleko dogurati s onome u čemu nisi dobar iliti ga u kopiranju tuđih talenta. Bez obzira koliko truda ulažeš u to.

Pouka ove cijele frustracije je, budi ono što jesi, slijedi sebe i svoje snove, srce, i sve što ste već čuli i vidjeli u pjesmama, knjigama, motivacijskim porukama, jer ima smisla u njima. A vi moji bovaristički pisci, ostanite takvi kakvi jeste. Ako znaš prebaciti svoje crne misli na papir, i s time stvoriti jedan divan komad umjetnosti, kreni, nemoj čekati! Ja ću prva pročitati ako mi dopustiš da zavirim u mračan ponekad i vedar svijet tvojih misli.

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima
Andriana Filipović
Filmofilka koja je stalno frustrirana stvarima koje se događaju oko nje. Na sve imam mišljenje i komentar. Ponekad bovaristička individualka. Zaljubljenica u mentol cigarete, kišne dane, tople napitke i horor filmove.