Imala sam dečka koji mi je bacio štikle iza ormara jer mi nije dao da ih nosim. Po njemu sam trebala nositi Starke – bile starke, bile starke, svaka šuša nosi bile starke – ili kako već ide pjesma. Onda me ostavio jer sam preniska i on ne može živjeti s tim. Zatim sam našla drugog koji me tjerao da nosim štikle i prijetio da će mi ih kupiti jer to je njemu fetiš. Nije ih kupio nikada. Meni nema ružnije stvari od žene u štiklama i muškarca u špic cipelama.

To možda ima veze s tim što sam odrasla uz skejt kulturu, to je bilo moderno ranih dvijetisućitih i sve drugo mi je odbojno. Zato si valjda i sada s 33 uspijem naći dečka ili bolje reći muškarca koji boluje od Petar Pan sindroma i s 40 fura skejt kao prijevozno sredstvo. I vozi bajk downhill. Frend mi je nedavno rekao da se zato nemam pravo žaliti što me nitko ne izvodi van kao ženu nego me vucaraju po parkićima i donose pivo iz limenke. A sve moje haljine, na koje i dalje ne bih nosila jebene salonke, bljak, i dalje imaju etikete s cijenom na sebi. Štikle prezirem zato što ih rijetko koja žena zna nositi sa stilom iliti nemreš imati jeftinu štiklu, jednostavno nemreš, a većina ih ima jeftine štikle, a i one koje imaju skupe ne znaju hodati u njima nego napikavaju. Jednom smo bivši i ja zamalo pritekli u pomoć jednoj ženi na ulici jer smo mislili da ima neki napadaj pošto se pridržavala za zid i trzala, a to je bila naša poznata manekenka Kristina prezime nebitno koja nije znala hodati u svojim previsokim štiklama.

Za sve postoji mjesto i vrijeme, a žene to ne znaju, furaju štikletine zaboravljajući da je njihov idol Manolo Blahnik sam rekao: ”Moje cipele nisu za šetanje psa i vođenje djeteta u školu, one su za ispijanje šampanjca i vođenje ljubavi.” To je fakat dobro rekao, a ove naše seljanke napikavaju u tim štikletinama usred bijela dana kao luđakinje dok idu u poreznu predati onaj papir koji im je falio i ne shvaćaju da ne izgledaju elegantno nego smiješno. Uvjerena sam da su te žene teške komplexašice, a komplexi su nešto što sam prerasla na prvoj godini faxa kad sam shvatila da ne trebam na dijetu jer imam 45 kila. Sada imam 60 kila i moram na dijetu jer mi je dosadilo slušati od primitivaca koji sve govore u facu: ”Zašto si se ti tako zdebljala??” Zato jer sam pila antidepresive, eto zašto, i to bez razloga jer mi je ovaj mjesec rečeno nek ih prestanem pit jer ”nemam dijagnozu nego karakter” – zahvaljujem se psihijatru na stručnosti iz sveg šupka kao i svom bivšem koji me kod istog spremio svojim ponašanjem. No vratimo se na štikle i pizdarije.

Imam toliku averziju od štikli da sam na vlastitu filmsku premijeru u Puli na večernju haljinu nosila platforme, a na premijeru istog filma u Zagrebu, marte. Prije ću gola izaći na ulicu nego obuti salonku. It’s not what this bitch wants. I nabijem nakurac sve frajere koji mi trube o štiklama. Imala sam najboljeg prijatelja koji mi to više nije jer je prevario moju mamu za povelike pare (više od 500 manje od 1000 eura). Taj je imao tako katastrofičan ukus u cipele, sami špic papci, da me uvijek bilo sram s njim jer što ako netko pomisli da mi je dečko. Jebeš što je ružan toliko da boli, to bije bitno, bitne su cipele. Čak kad smo bili na skijanju on se nije htio presvlačiti u marte jer toliko voli svoju špic cipelu. Fuj.

Ja ću fakat radije biti sa siromašnim skejterom kojeg je pregazilo vrijeme, ali ima skejt tenisicu nego s najbogatijim odvjetnikom koji se bavi pranjem love i svake godine ima novu jahtu, ali i špic cipelu. Radije ću piti toplu pivu iz limenke u parku s nekim tko vozi downhill bajk nego ić u štiklama na pompoznu degustaciju vina u Antunoviću s tipom u špic cipeli. Shvaćam da ću jednom morati malo odrasti i promijeniti stil tj. smanjiti doživljaj sa svojim stilom, ali nikad neću nositi štiklu. A radije bih si stavila žilet u pičku nego legla s nekime tko je maloprije skinuo špic cipelu. Pogled na špic cipelu mi stvara dva tjedna frigidnosti.
Imala sam dečka koji bi svaki put kad mu je bilo teško odlazio u Zaru i tamo isprobavao odjeću da se osjeća bolje. Pri prekidu smo se zamijenili za neku odjeću jer sam prekršila ono životno pravilo broj 834 koje glasi ”Nikad ne dejtaj tipa nižeg od 180 jer taj i ako kaže da nema komplexe, laže”. Mogu vam sasvim iskreno reći da je njegova muška odjeća za mene previše basic bitch čak i za mene kao ženu. Gadi mi se šminkeraj i nikad nisam imala nijednu frendicu šminkericu. Lažem jesam, jednu drolju koja je svima koje prvi put vidi odmah pušila na parkingu nakon čega bi je ti likovi blokirali na fejsu. Ta je bila šminkerica i svi su se smijali njenom stilu tj. nedostatku istog.

”Udala se nisam još, al barem imam stila” – kaže Severina koja je jedina osoba koja ne izgleda kao budala u štiklama. Udala se nisam ni ja niti tako skoro namjeravam. Ljudi u skejt tenisicama se ne žene jer za njih je brak, kao i za mene, primitivna institucija no o tome neki drugi put.

Žene se ovi u špic papcima jer na papiru na kojem piše da moraš nosit špic papke piše i da se moraš oženit do tridesete.

Na mom papiru piše da moram izgledati ovako pa makar to značilo da ću dobiti samo toplo pivo iz limenke.

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima