Nemoj javno voljeti omražene izvođače jer ostaješ obilježen za cijeli život

204
Nemoj javno voljeti omražene izvođače jer ostaješ obilježen za cijeli život

Svi smo kao klinci otkrili nekog izvođača/band. Realno, treba nam netko da nam ulije samopouzdanje. Starci ti u tim godinama nisu dovoljni jer “to je nešto što svaka mama mora reći svome djetetu”. Pa tražiš od nekoga tko ima lovu iz toga što ga ti voliš, da ti predstavi samopouzdanje. Realno koji kurac 12 godišnjak zna o samopouzdanju?

Ime izvođača o kojem ću pisati, neću spominjati direktno kroz text. Znaju oni koji znaju, koji ne znaju, umrite u znatiželji. Obilježena sam s njime za cijeli život, ne trebaju mi još dodatni tragovi toga. Bilo je i previše kroz period kad sam učila o samopouzdanju.

Spadam u onu kako ja kažem “predzadnju generaciju doba interneta”. Sredina 2000-tih. Nismo imali smartphone. Poruke na fejsu si mogao provjeravati samo ako bi komp bio free, i ako nisi taj dan imao ništa za učiti. Neki su bili na fejsu, blog.hr-u, dopisivali smo se i anonimno preko chat.hr-a. Preko Blog.hr-a, sam otkrila izvođača, kojeg ćemo u zaštitu moje privatnosti zvati Drew. Zaboravila sam napomenuti da je moja okolina prije otkrića slušala mostly neku narodnu glazbu, cajke, što god su oni mogli razumjeti pošto im engleski jezik nije bio jača strana.

Poslušala sam njegovu pjesmu davne 2009. godine, i s time počinje moje najbolje i najgore razdoblje života. Veselila sam se što sam napokon našla nekoga čije riječi nisu otrcane i glazba je bila prilično zanimljiva. Sutradan sam u školi provjerila znaju li tko je on, i slušaju li ga. Pitanje je bilo tako nevino i dobronamjerno iliti ga složiš se s nekime, da Drake ima dobre pjesme, pa počnete razgovor o njegovoj glazbi.
“Zakaj slušaš tog’ pedera?” To je bilo pitanje koje sam konstantno dobivala. Mislite da je mene tada stvarno bolio kurac za njegovu seksualnu orijentaciju i koga kreše u svoja četiri zida? Kroz stihove je ulijevao 12 godišnjakinji određenu dozu samopouzdanja i samo me jebeno zanimalo ima li netko tko se isto tako osjeća i s kime mogu podijeliti to.
Škola 0 bodova. Svi su zatucani ostali na narodnjacima. Ni daška engleskoj glazbi, bar ne one koje sam pitala. Podijelila sam pjesmu na fejsu. Pa još jednu. Pa njegovu sliku za slučaj ako nisu znali kako izgleda. Nije pomoglo u tome da nađem nekog sličnog meni. Pokušala sam iznova na dnevnoj bazi, dok mi profil doslovno nije postao njegov fan page.
“Prestani to dijelit, ne zanima me.” “Imam novine da čitam to o njemu.” Blabla.

Kako je vrijeme prolazilo, on je bivao sve popularniji. Ljudi su počeli slušati “tog pedera”. Dobila sam dašak ljudi koji je znalo njegov mega hit i to samo glavni refren pjesme koji zna i moja baka. Pokušaji razgovora o drugim pjesmama nisu išli, jer oni tu pjesmu nisu čuli. Al’ bitno da su njegovi najveći fanovi koji sebično ne daju njegove postere iz časopisa jer znaju taj mega-hit.

Internet je s vremenom postao odvratno mjesto. Širila se mržnja. Planirala su se ubojstva određenih izvođača. Stranice s posvetom mržnje prema njima. Uletavanje u inbox s nekim odvratnim komentarom. Sve zbog toga što sam već tada bila obilježena kao “ona cura koja jedina u cijeloj školi sluša Drew-a”. On je bio peder, imao je odvratan glas i pjesme od kojih su samo taj jedan mega hit znali. Ja sam bila nazivana ružnim riječima u njegovo ime jer sam pronašla, grubo rečeno, spas u njegovoj glazbi. Dobivena doza samopouzdanja zahvaljujući njegovim riječima i glazbi, počela je naglo padati. Postala sam ljubomorna na ljude koji su mogli podijeliti pjesmu na fejsu, bez da dobe ljigave komentare ispod poveznice. Ljude koji su mogli obući majicu s omiljenim izvođačem/bandom.
Ja to sve nisam mogla. Već sam bila obilježena kao njegov fan page, koji je samo htio pronaći nekoga sebi sličnog. Majica s njegovim likom bi bila dodatna doza slušanja šugavih komentara dok prolazim školskim hodnikom, samo zato što oni slušaju narodnjake, a ja ne.

Opet vrtimo vrijeme, jer se nije ništa mijenjalo godinama. Dolazile su prve ljubavi. Najveći problem u dječjim vezama između dvoje klinca bez samopouzdanja bio je “Andriana, ti mene više voliš od njega!” ili “Ja sam tebi samo zamjena za njega.” ili meni najdraže “Nikad neću biti kao on.” Pa jebote, ne tražim od tebe da postaneš svjetska zvijezda i pišeš mi pjesme.

S vremenom (opet ulazimo u vremenski stroj) njegova glazba je bivala sve popularnija, da su i homofobi zavoljeli jednu njegovu pjesmu, ali ih je bilo sram što ga slušaju i što im je BAŠ NJEGOVA pjesma bila dobra.
“Pa nije ovaj Drew tako loš.” No shit Sherlock. Znala sam to od 2009. ali je bio previše gay za vas.

Za vašu informaciju, da, još uvijek ga slušam. U svoja četiri zida. Ne volim više objaviti javno njegovu pjesmu jer mi se automatski u glavi pojave šugavi komentari ispod poveznice. Ili sprdnja u vezi mene, zbog njega. Imam tetovažu posvećenu njemu i koncertu. Fascinantno mi je što ljudi iza leđa znaju komentirati “Zašto ona ima tetoviranu samo jednu riječ? Ne razumijem što joj to znači.” Nikad ni nećeš. Hehe.

Najgore razdoblje života je prošlo. On je sad moja mala tajna. Zadnji komentar u vezi njega i mene sam čula početkom ovog mjeseca, jer sam komentirala kako ne znam te pjesme. Lekcija koju sam naučila tada i koju ću drage volje puknuti svima vama u facu je: O UKUSIMA SE NE RASPRAVLJA! Glazba, stil, bilo što. Bilo što je naš izbor i s čime prihvaćamo podnijeti teret obilježenosti za cijeli život. Oni navedeni školski homofobi i raspravljači o ukusima nisu dogurali s glazbom dalje od narodnjaka, dok se moj krug glazbe proširio na svaki žanr. Pokušala sam razumjeti tuđe, i shvatila da je glazba univerzalni jezik o kojoj se, ponavljam, ne raspravlja.

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima
Andriana Filipović
Filmofilka koja je stalno frustrirana stvarima koje se događaju oko nje. Na sve imam mišljenje i komentar. Ponekad bovaristička individualka. Zaljubljenica u mentol cigarete, kišne dane, tople napitke i horor filmove.