O POVEZANOSTI NOVE GODINE I spontanog seksa s pijanim Poljacima

209
O POVEZANOSTI NOVE GODINE I spontanog seksa s pijanim poljacima

Devet je sati ujutro, točnije 8:46, tri propuštena poziva od prijateljice. Da, baš prijateljice, ženske osobe koju zovem buraz. Pošto buraz jako dobro zna da u to doba dana a) spavam i ne smije me se ometati, b) ne spavam, ali ne znam u kojem sam vremenu i kojoj galaksiji jer se tek budim i ne smije me se ometati ili c) radim nešto jako važno, primjerice dogovaram milijunske projekte s Hughom Hefnerom pri čemu me se također ne smije ometati, zaključujem da je razlog za tri poziva više no opravdan. Mora da je ili trudna ili je u najboljem slučaju imala prometnu nesreću. ”Hej, frende, vidim da si zvala… Bio sam na sastanku.” – ovo sa sastankom je laž. Spavao sam. ”Da, da, zvala sam te… Imaš sekundu da te neš’ važno pitam?” – kaže buraz i pada mi mrak na oči jer već vidim da ću morati s njom na procjenu štete pošto je očito imala saobraćajku, a stvarno nemam vremena za to jer lijep je dan. ”Imam sekundu, pitaj.” – odgovaram, a ona će entuzijastično: ”E, super! Kud ćeš ti za Novu Godinu?!”

To pitanje ne bi bilo toliko čudno da je vrijeme radnje bilo 27. prosinac, ali bio je listopad, dapače ljudi su se sunčali u kratkim rukavima i naručivali u birtijama ”Coca Colu s jako puno leda”. Svatko tko me poznaje zna da sam ekstremno NE-spontana osoba i da sve volim isplanirati, ali hej – listopad je i piješ Colu s puno leda (s naglaskom na PUNO), kako možeš razmišljati o nečemu što je za nekih 76 dana? U redu, da se za 76 dana udaješ za Michaela Fassbendera i seliš k njemu u Hollywood, razumio bih, ali razmišljati uopće o nečem toliko banalnom i napornom kao što je doček Nove Godine?  Tri poziva u devet ujutro u listopadu zbog Nove Godine (koja ne uključuje nikog iz Hollywooda za kog se dotična treba udati)? Nova Godina je valjda jedina stvar koju odradim spontano iako sam NE-spontan, a takav sam jer imam PTSP od spontanosti. Naime, rezultat tuđeg spontanog ponašanja je u 99% slučajeva nešto što ja moram platiti, ili u najmanju ruku nešto što će mi pojesti živce i upropastiti ako ne cijeli dan, onda barem cijeli sat dragocjenog vremena.

Evo, primjerice, prije koji mjesec bio sam na piću s jednom prekrasnom djevojkom koja je spontano odlučila da odemo na sushi jer joj se baš jako jede iako je nedjelja i prošlo je 10 navečer pa naći otvoreni restoran koji u to doba poslužuje sushi nije bilo baš najjednostavnije. No, nakon puno Googlanja i još više GPSa, te vožnje po perifirijskim uličicama, našli smo ga. Ipak, morali smo pošto je djevojka toliko spontano to zaželjela! Donijeli nam taj sushi na stol, a ova pojela dva zalogaja i rekla: ”Meni ovo nije fino. To mi je slično kao McDonald’s, ali je tamo finije. Je l’ možeš ti i moje pojesti?” – Ne znam jesam li bio dovoljno jasan, ali poanta priče je u tome da djevojka nikad nije jela sushi nego je samo spontano odlučila da ga mora probati baš taj put, zbog čega sam se vozikao okolo naokolo ne bih li ga našao i kao pravi gentleman ostavio tamo dvjestotinjak kuna, za jelo koje mi se nije jelo, dakle izgubio sam  i novac i vrijeme – i to sve zbog nečije SPONTANOSTI! No dobro, barem sam shvatio da je žena uz spontanost još i primitivna pošto uspoređuje morske plodove s McDonald’som pa je više nisam zvao. Isto volim kad se dogovorim s nekom curom za izlazak pa ona tri minute prije nego što se trebamo naći  spontano odluči da ipak mora prati kosu i da će doći za sat vremena,  a ja sam već krenuo.

Treća vrsta spontanosti je ona najgora, ona kad ekipa spontano odluči da odu na nečiji krov pušiti travu pa netko padne dolje i ubije se, a ostale uhiti policija zbog posjedovanja pa svi završe u crnoj kronici kao ”teenageri koji su se slikali na krovu nebodera”, iako imaju više od 25 godina samo novinari to nisu pohvatali jer netko stariji od 13 ne bi radio nešto toliko glupo . Rado bih s vama podijelio i priču o romantičnom putovanju na Tajland o mom trošku, inače spontanoj ideji moje bivše, ali ipak neću jer kad se sjetim te žene spontano odem u Dubravu i kupim pištolj, ako me razumijete.

Dakle, da, mrzim spontanost i to jako, ali još više od toga mrzim doček Nove Godine, dapače mrzim ga još više no što mrzim ljude koji uz juhu jedu kruh. ”Je l’ ima kruha?” – pitala me jedna mala dok smo jeli juhu i automatski mi postala nesuđena bivša jer ako nešto ne toleriram to je mokri kruh. Moja najveća noćna mora je poplava u pekarni. Ozbiljno, biti hermetički zatvoren u prodavaonici kruha, s vodom do brade dok oko mene plutaju razmočeni pekarski proizvodi za mene je gore od pakla i smrti. Da mi se to dogodi vjerojatno bih umro od infarkta. Neki ljudi se boje štakora i miševa, neki se boje zmija. Ja se bojim mokrog kruha, dok su mi štakori i miševi slatki, a zmije samo ružne i rado bih ih sve pobio, čisto onako za razonodu. No vratimo se na Novu Godinu.

Zadnji put sam joj se radovao u trećem razredu gimnazije, dok još nisam shvaćao da je ta Nova Godina, samo razlog da se svi napiju, samo s većim očekivanjima od onih običnih večeri iliti običnog petka ili subote u nekom tadašnjem Pepermintu. To je tulum ”na silu”, a tulum na silu je nešto jednako loše kao seks na silu.

Ne znam jeste li se ikad seksali na silu i jesam li ja previše romantičan, ali ja jesam (valjda oboje) i mogu vam reći da ne ide. Ili sam raspoložen ili nisam, ili je žena dovoljno seksi ili nije. Nema trećeg, seks iz pristojnosti je nešto preloše.

Zato mi je oduvijek bilo žao prostitutki u Amsterdamu. Onih u izlozima na Red Light Districtu. Nije mi ih bilo žao prije no što sam ih osobno vidio. Prije toga sam ih zamišljao kao ružne debele babe koje puše crack, ili pak kao one  s postera koji ukazuju na loš učinak metha. No kad sam ih vidio uživo, svojim trijeznim očima prosječnog turista, počeo sam ih žaliti. Realno, to su dobrim dijelom žene istesanih tijela iz teretane, savršenih sisa i tena, savršene kose i lijepog osmijeha. Na stranu to što su te sise umjetne, ten iz solarija, a kosa iz kineskog dućana, te žene koje svojevoljno stoje u izlogu vrednujući svoje tijelo i nekoliko minuta vremena svega 50 eura, te žene izgledaju većinom bolje od nadprosječne zagrebačke sponzoruše, i to one koja cilja visoko. Kad sam to vidio, zapitao sam se:  Ženo, je li tebi dobro? Retoričko pitanje, jer toj je ženi očito dobro. Da joj nije dobro ne bi tesala svoje tijelo u teretani da bi izgledala toliko dobro. Ne bi si niti unajmljivala izlog da je pohotni Poljaci, Srbi, debeli Nijemci i tko sve ne, poševe iza poliesterskog zastora pa da se nakon toga vrati u taj izlog, s onim istim osmijehom mameći mušteriju za novu rundu. No zašto zgodna žena teše svoje tijelo do savršenstva da bi ga prodavala za 50 eura? Ja to zovem seks na silu.

”Nije ti to na silu” – kaže mi kompić: ”One ti to vole! Njima je to super! Još si, uz izlog, plaćaju i crnca da im glumi bodyguarda ako nešto pođe po zlu!”

U redu, možda sam ja primitivan, konzervativan, što već, ali meni je to horor, gotovo u rangu s poplavom u pekarni. I Novom Godinom. One si plaćaju izlog i crnca, ali si ja zato neću plaćati sto eura upad u neki prekrcani precijenjeni klub da tamo provedem ”na silu najluđu noć u godini”, a niti crnca da mi glumi bodyguarda. Na tim dočecima bodyguard je stvarno nužan jer treba ti pomoć da se proguraš do šanka kroz masu da bi ti na kraju konobar rekao da je ponestalo cuge i da možeš dobiti, odnosno kupiti iako je upad 750 kn i navodno je sve uključeno u cijenu, jedino čistu vodku i breezer s okusom japanske orhideje. Treba ti i kateter, jer nerealno je očekivati da ćeš uspijeti doći do WCa, a za podizanje vlastitog kaputa s garderobe, treba ti i vatreno oružje. Ne poznajem osobu koja se s dočeka u klubu vratila sa svim stvarima koje je ostavila na garderobi iako je najčešće riječ o dva predmeta: kaputu ili jakni i eventualno šalu.

…i onda moja prijateljica mene zove u 8:46 ujutro u listopadu, i to tri puta, kako bi me potaknula na planiranje nečeg toliko napornog kao što sam gore opisao. Dapače, pozvala me na red što još nisam počeo razmišljati o tome. ”Sorry, buraz, ja sam ti spontan” – pokušao sam joj objasniti: ”Ja ti to ne planiram nego se dan prije s nekim nešto spontano dogovorim, bez puno kerefeka, kužiš?”

Od tog je razgovora prošlo više od mjesec dana, a ona me s istim upitom nazvala još nekoliko puta: ”Jesi li isplanirao Novu Godinu?” – NE, NISAM! Nisam isplanirao Novu Godinu, počet ću je planirati isti onaj dan kad i seks s prostitutkom u Amsterdamu, dakle nikad, barem ne za ovog života. Kod tih dočeka na precijenjenim mjestima, osim cijene i činjenice da je to tulum na silu, podjednako su iritantna pijana prijateljstva, također na silu, do kojih dođe spontano, htio to ti ili ne. Uvijek, ali baš uvijek je pored tebe neki nepoznati znojni lik u bijeloj košulji koji shvati da si mu baš ti najbolji prijatelj te večeri pa te zamara što svojom životnom pričom, što pijanim pričama bez poante koje, kad alkoholno ludilo eskalira u agresiju, prelazi u prijetnje premlaćivanjem i j*banje majke pa onda u pijanu ljubav, pijano prijateljstvo i pijano mirenje. Možda sam nedruštven, ali ja nisam taj  lik u bijeloj košulji, ne prilazim nepoznatim ljudima i ne nalazim pijane nove najbolje prijatelje. Takvi mi ljudi neopisivo idu na živce.

To su oni isti ljudi koje ćeš naći u subotu na Red Light Districtu, oni zbog kojih noćne dame unajmljuju izloge i idu u teretanu, a ti su ljudi toliko gnjusni i pijani da im je, vjerujem, svejedno stojim li u izlogu ja ili Britney Spears u svojim najboljim danima, s fotošopom preko face. Neki takav lik, koji me nasumično odabrao za najboljeg prijatelja, uhvatio me lani u noćnom vlaku iz Den Haaga za Amsterdam, pa me natjeravao po cijelom Districtu da mi entuzijastično priča ne znam što, iako je Poljak i ne priča niti jedan jezik osim novogodišnjeg, a taj se temelji na tzv. momačkom tapšanju, grljenju, krikovima, cerekanju i povremenom polijevanju crvenim vinom po mojoj novoj bež jakni. Uspio sam mu pobjeći tek kad je ušao na spontani seks za 50 eura s jednom nasmiješenom u izlogu, sav znojan, mastan i pijan. Bez ikakve umišljenosti tvrdim da je gledala mene i bila vidljivo razočarana kad je shvatila da joj je večerašnji (ne)zgoditak debeli Poljak visok 165, i to s kaubojskim potpeticama koje je obuo za ludu noć u ‘Damu. I onda nek mi netko kaže da to nije seks na silu i da je toj ženi to BAŠ SUPER, ma što super – najbolje ikad.

Eto. Nova Godina ili spontani seks za 50 eura u Amsterdamu?  Ne znam. Možda ipak poplava u pekarni.

 

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima
Kristijan Martinović
Volim jesti pizzu iz kutije i pušiti cigarete uz vopi u kafićima na terasi dok pada kiša.