Odjava iz školskog sustava, kraj lokalpatriotizmu

90

Um je zeznuta stvar. Pogotovo ovaj moj, radi kao pomahnitali rotvajler tek pušten s lanca nakon dvadeset godina bez doticaja s vanjskim svijetom. Uvijek sam bio društven, komunikativan, rječit i oštar. Otkad znam za sebe nalazio sam mane određenim riječima i frazama. „Plan“ i „ambicija“ bile bi prve dvije. Ne razumijem potrebu nekih ljudi za suhoparnom egzistencijom – kako se itko može samovoljno adaptirati „mašini“ koja nas sustavno uništava? Megalomanska čeljad bez esencijalne kore, omotača ljudskosti. To smo mi. Ustvari, „nas“ nema. Zanimaš me samo ti. Odnosno, zanima me pojedinac. „Mi“, „mi“ ubijamo, prijatelju. Ubijamo, silujemo, eskiviramo, manipuliramo, lažemo i okrećemo leđa svemu dobrom. Ali ti – ti možeš napraviti vidljivu razliku na ovom svijetu, u to budi siguran. Moja priča, kakva god ona bila, do ove neke točke „zrelosti“ (još jedna od riječi s kojima imam problema) koju nazivamo punoljetnost, do toga je trebalo doći. I trajalo je, trajalo je dugo… predugo. Ali, došao sam. Dišem i drago mi je da sam tu gdje jesam. Mada, iskreno – ja još uvijek ne znam gdje sam to. Malo sam tu, malo tamo. Nebitno, svijet je velik, čovjek je mali, mali ali vrijedan. Može on puno toga. Ti možeš puno toga. I nemoj slučajno ovo tu što pročitaš ponavljati kod kuće. Ili bilo gdje van kuće. Zajebavam se, vjerojatno hoćeš. Neka, samo daj. Zdravo je to. Iskustvo. S tom riječi stvarno nemam problema.

Moji doma mi ne vjeruju, ali ja sam totalno uvjeren kako se sjećam dana kad sam se rodio. Ne pitaj me kako. Sjećam se svjetla rodilišta. Doduše u nekoj izmaglici, ali neka nit memorije se da isplesti… pročitao sam kako kod amera vlada ta neka glupa mentalitetna politika koja mi nikako nije jasna. Zašto ljudi po kvartu kače flajere kad im se dijete rodi? To isto dijete za koje ste bacali letke po obližnjim kućama, zbog kojeg ste zvali lokalne novine sa spikom „aj gle, viđe šta smo uradili“ – ono je, a da niste ni slutili, kada je došlo do mojeg dobnog ranga – glasalo za Donalda Trumpa. To isto dijete koje se naizgled doimalo jako važno, lijepo i nužno za zajednicu na bilo kojem nivou danas širi rasizam i kulturnu obmanu, zatvara svoje granice i pretvara se u neobrazovano, ksenofobno, homofobno i transfobno (ma, uglavnom netolerantno) kopile. Hvala prosječnoj američkoj obitelji, napravili ste super stvar. Hvala i onoj drugoj prosječnoj američkoj obitelji koja nije napravila sve navedeno od svoje djece, koja ih uči napretku i ljubavi. Sve u svemu, došao sam na svijet. Malo sam uranio, ali sam došao – ne znajući zašto sam uopće tamo. Vjerojatno sam cmizdrio kad sam progledao, ali i da nisam, lupili bi me po bulji i raspekmezio bi se.

Ne, ne kažem da sam bio nešto „posebno“, to što se nisam pretvorio u fobičara je rezultat puke igre slučaja, neke sreće Isusove. Dok ovo pišem kužim da mi Word ne da da „Isus“ napišem malim početnim slovom. Gates, šupčino.. zez, naravno. Imao sam dosta liberalan kurs modernog odgoja, koji je na koncu doveo do toga da se čak usudim i nazvati aktivistom, iako je malo nategnuto. Prva asocijacija kod riječi aktivist (s kojom nekada imam problema, ovisno o primjeni) bi bio neki čiča srednjih godina koji se provlači kroz minsko polje kako bi dokazao neki point i spasio svijet. Glupa konotacija sa više razina, no stvar je sabirne iskrenosti unutar sebe sama. Ja sam, ako se to može tako reći – pozitivan oportunist. Ne želim imati ono što ti imaš, neću se boriti s tobom za to, niti ću te spuštati. Svoju „ljutnju“ kanaliziram kroz rad, i ako mogu u nečemu doći do izražaja na bilo koji način, tu priliku grabim. Ljutnja je tu pod navodima jer se ne radi o nadrkanosti, već o VOLJI. Želim mijenjati, na bilo koji način, svoju mikro okolinu, kako bih potaknuo ljude oko sebe da mijenjaju svoju. Kada bi svi to simultano radili, svijet bi funkcionirao kao po špagi. Ali, i ta špaga bi nas došla bubrega, prije ili kasnije.

Promijenio sam tri škole tijekom svoje osnovnoškolske naobrazbe i mogu reći da mi se, retroaktivno gledano, sviđala ta turbulentnost života i gotovo pa konstantna promjena. Također retroaktivno gledano, to nomadstvo ima svoje posljedice, krimen konstantne introspekcije, koji može dovesti do perioda, ako ne i života prepunog autodestruktivnih tendencija. Stadij učenja o životu i njegovim najprimitivnijim mehanizmima natjerao me da se, putem, jako zabavljam. Bez obzira što je moj prebrz izlazak iz majčina trbuha (nadam se da shvaćaš da ne izlazim(o) iz trbuha) za uslijed imao direktan manifest cerebralne paralize, to me nije spriječilo da dišem punim plućima u razdoblju osmog razreda osnovne. Kako to inače biva, sve što je iole lijepo kratko traje – te je na podij stupila ozloglašena gimnazija. Servirana mi je kao prazan gol, kojeg sam fulao odmah prvog dana. No, to nije zbog CP-a. Iz svega se da iščitati moj nenadmašivi nivo gluposti, koji katkad zna zakoračiti u domenu nihilizma (sve rjeđe, iskreno) – uz decidiranu poruku o opipljivosti loših odluka. Ubrzo partim putem Ljubljane. To, nadam se – neće biti opipljiva loša odluka.

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima
Ivan Slijepčević
Osamnaestogodišnji tudum iz malene Pule sa zdravom dozom stava. Ništa više, ništa manje.