Upravo sam čula najgluplje stihove: ”I paint my nails black, I dye my hair a darker shade of brown ’cause you like your women Spanish” – yes, farbat ću se jer sam čula da neka budala voli određenu boju kose. YAAAASSSSS! Već trčim u DM po tri pakiranja smeđe farbe jer neam za frizera. Najgluplji stihovi ikad! Ali žene su takve. Možda nikad nisam imala kvalitetnog uspjeha kod muškaraca zato što nisam glumila da sam nešto što nisam, što karakterno, što igrajući se maškara i pletući sitne pletenice jer sam čula da on voli crnkinje. Uvijek sam bila vjerna svom stilu i bilo je take it or leave it. U većini slučajeva završilo je s leave it. Neka je. Bolje da me odjebavaju zbog onog što jesam nego ponosno pokazuju kao izložbeni primjerak nečega što nisam. Farbati se u smeđe jer tip voli Španjolke! Issssssssssss! Al to žene rade jer žene su jadne, puno očajnije od muškaraca.

Jeste li ikad čuli za slučaj da si je muškarac stavio tetovažu jer je čuo da neka pička voli tetovaže? Ja nisam nikad. Doduše, čula sam za negdje 20 slučajeva da su muškarci pustili bradu jer sam im ja rekla da je puste, ali to je zapravo bio dobrnonamjeran savjet jer većina frajera izgleda bolje s bradom pa su i oni sami to uvidjeli. Ali nisam čula za slučaj da je netko pustio bradu sam od sebe da bi me s predumišljajem zaveo. Dok žene to rade. Ženama je predumišljaj drugo ime. Sve zbog jada.

Koliko su mi puta pokušali mijenjati stil i pretvoriti me u polyestersku princezu šminkericu!

Ja od šminkerica zazirem, ne družim se niti s jednom jer s takvom nemam što pričati. Šminkerice misle da sam ja prljava zato što se, nazovimo to tako, alternativnije oblačim, a ja mislim da njima curi nešto zeleno iz one stvari zbog plastičnih tangi. Da sam ja, uvjetno rečeno, prljava, misle i muški šminkeri u špic papcima, a ja povratim kad vidim žuti rub na ovratniku njihovih bijelih košulja. Shvaćam da je to od cijelog dana šljakanja u uredu i znojenja nad kojekakvim računovodstvenim papirima, ali… Ne. Kruške i jabuke ne idu zajedno. Ja sam hajde, kruška, a oni su jabuke. Kruške su mi draže.

Poanta priče, ne možeš mijenjati izgled i stil da bi se svidjela nekome jer em to znači da si jadna toliko da boli, em ćeš u tome izgledati glupo jer ti vjerojatno ne stoji i vjerojatno se nećeš osjećati ugodno, kao što se ja ne osjećam ugodno u polyesterskoj haljini. I štiklama na tanku petu. Polomit ću se i izgledati još smješnije no što smiješno izgledam dok samo stojim u njima.

Ovo sam ja danas, tj. jučer. Najbolja vještičja hudica na svijetu, custom made tajice i demonia gležnjače. S cvjetićima. Cvjetići na takvim grubim cipelama su jedini doprinos mojoj ženstvenosti i nosim ih sarkastično. Nisam jedna od onih koje tetoviraju leptire. Tetoviralo me više tattoo majstora i svi su rekli da sve šminkerice dolaze po leptire. Usput, never forget, obilježio me Igor Kuso. Preporuka:

Najjače mi je kad mi netko u redu u supermarketu kaže (da, u redu u supermarketu!), a desilo se više puta: ”Joj, vi ste sva tak istetovirana, vi si nikada ne bute našla dečka!” Dečke, realno, biram metodom na parove razbroj se, to što me oni putem pokušaju promijeniti u šminkericu u štiklicama iz Morandija za 80 kuna i skinuti me iz mojih Demonia gležnjača od 180 eura to je drugi par rukava. Ne kurčim se cijenama nego samo kažem da ljudima nije bitno je li taj njihov obožavani šminkeraj jeftin, a najčešće jest (a nisu stvari skupe nego smo mi iz Hrvatske). Nema goreg od jeftinog šminkeraja. Ako želiš imati štikle, ta štikla mora biti skupa, inače izgledaš kao da si sa štajge zalutala na zagrebačku špicu. Dok recimo ne moraš imati oriđiđi Demoniju nego to može biti fejk za 200 kuna, a i dalje izgledati dobro.

Ne, ne, ne… Don’t get me wrong, nisam alternativac zbog cijene da bi mogla furati fejk, ne furam skoro ništa fejk jer mama me davnih dana naučila da nismo dovoljno bogati da bismo furali jeftino. Istina, sve je sa sniženja, ali brate Morandi štikle od papira za 80 kuna. Jednom sam kupila tamo neke natikače za more i stigla sam u njima na pola puta od svog stana do svjetionika, a svjetionik je udaljen od mog stana toliko da ga, ako se jako zatrčim iz kuhinje, mogu pogoditi kamenom kroz prozor. Otpao potplat. I rest my case.

Ovo o jeftinoći je bila mala digresija, zapravo i nije jer oni koji zbog nekoga mijenjaju stil zapravo imaju jako jeftinu dušu. Neke duše su jeftine poput Morandi cipela, a kad ideš kupiti Morandi cipele onda slobodno možeš dvojiti da li da te novce radije potrošiš u pekari na pizzu i masni burek ili na to i pekara je daleko isplatljivija ideja jer je better value for money. Moja duša nije jeftina, zato dok sam bila influencer (bila influencer lol ovo smiješno zvuči) nisam pristala reklamirati Essence šminku pošto mi ju je mama zabranila još krajem osnovnjaka jer nešto što košta 11 kuna ne smiješ stavljati na oči, a toliko košta njihova maskara. Ja koristim samo Jeffree Star i jedino ću njega reklamirati. Do te mjere mi je duša skupa da neću reklamirati Kat Von D jer je slightly lošija od Jeffreeja.

Zašto, ti ženo koja se farbaš u smeđe jer on voli Španjolke, želiš biti lažni profil u stvarnom životu? Ako si nešto što nisi, ti si hodajući lažni profil. Isto kao što je Hrvatska toliko u kurcu da je nazivam lažnim profilom na zemljopisnoj karti. Možda se moj stil ne sviđa šminkerčićima (ni meni njihov, thank you very much), ali barem nisam živući lažni profil. Ja sam real, ma koliko to reperski zvučalo. What you get is what you see.

Na kraju, ako ćemo pravo, nitko se neće zaljubiti u tebe zbog stila i brenda tvojih traperica. Onaj pravi primijetit će kako ti te traperice stoje. Zaljubit će se u tvoj osmijeh, tvoje lijepe oči, čistu kosu, tvoj beautiful mind i tvoj smijeh. Sve ostalo su površna sranja za površne pretenciozne kretene. Zato se stvarno ne isplati biti fejk jer ako si real, naći ćeš svoje ljude. Ja ih uvijek nekako nađem pa budeš i ti. A njemu koji voli Španjolke zaželi sve najbolje u životu.

Just be real.

Promise it won’t hurt you, kid.

 

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima