Okrećete li glavu i kad je vaše dijete objekt diskriminacije?

309
Okrećete li glavu i kad je vaše dijete objekt diskriminacije

Ovdje ću samo zalijepiti tekst iz dopisa poslanih ravnateljici škole, autoprijevozniku i Pravobraniteljici za djecu, vezano uz aktualnu diskriminaciju moje kćeri. Očito je da se kod nas problemi ne mogu riješiti samo strpljenjem, djelovanjem prema nadležnim institucijama i šutnjom.

ZAHTJEV ZA INTERVENCIJU

Moja kćer, Asja Sinković Andres, učenica je trećeg razreda Područne škole Dubranec (matična škola je Eugena Kvaternika u Velikoj Gorici). Problem radi kojeg se obraćam vezan je uz prijevoz kombijem do škole i od škole. Od početka školske godine vozač kombija, I. R., ukrcavao ju je i ostavljao pred kućom bez ikakvih problema, kao i svu djecu. Obzirom da kući postoji i prilaz s gornje strane koji je malo dalje, zamolila sam vozača ako bi ju mogao ukrcavati i iskrcavati tamo zbog moguće poledice na stepenicama u našem dvorištu. Niti to nije bio problem.

Problem je nastao kad je tri puta otišao bez nje, samo tijekom prvog polugodišta, jer je očito došao dosta ranije, a nama je rečeno da će tamo biti u 7:55. I da će ju prijevoz čekati ako ne javimo da taj dan dijete ne ide u školu. Niti to nije bilo točno. Asja bi bila na stanici par minuta ranije, a vozač je tvrdio da ju je čekao, što nije bilo istina. Naime, roditelji koje poznajem rekli su mi da je i njihovu djecu ostavljao tako da bi samo prošao i ne bi se zaustavljao. I bili su jako ljuti.

Ja sam nakon tih incidenata opet pristojno zamolila vozača da vratimo mjesto polaska na ono koje je dogovoreno sa školom, jer sam riješila problem poledice na stepenicama (razlog koji nisam navela, a možda mi je i najvažniji, je taj što kad ju uzima i vraća ispred naše kuće, mogu nesmetano vidjeti  s prozora je li sve u redu). No on je to odbio jer je odjednom pred našom kućom „opasan zavoj i nagib ceste“. Sve je to netočno, jer je nagib ceste na mjestu gdje ju je ukrcavao veći od nagiba pred našom kućom. Zavoj je pedesetak metara nakon naše kuće, u desno, a prije njega je sasvim pregledna cesta, tako da s te strane gdje je naša kuća zaista nema opasnosti. I ja sam vozač pa znam o čemu govorim.

Za taj „opasni zavoj„ sam ga jedno jutro upitala, zaustavivši ga pred kućom. Pitala sam gdje je i može li mi ga pokazati, no on je samo šutio i nije mi ga pokazao. Njegov jedini odgovor je bio: „Pitajte mog šefa.“ Normalno, jer opasnog zavoja s te strane ceste NEMA. Razgovarala sam tijekom zimskih praznika i s druga dva vozača kombija koji su iz ovog kraja o „opasnom zavoju“ i nagibu ceste i oba su pukla od smijeha, rekavši da se radi o čistom inatu.

Sva djeca mogu slobodno ponijeti sa sobom u školu stari papir. No kad je Asja ponijela stari papir (a to je bilo puno prije problematičnih događaja), rekao je da „on ne prevozi smeće nego ljude“. Ja sam to jutro dovela dijete na mjesto ukrcaja pa je to rekao meni tako da je Asja papir morala ostaviti prije ulaska u kombi. Dan ranije sam upitala učiteljicu (Irenu Meštrović) mogu li poslati papir s djetetom, na što sam dobila potvrdan odgovor, jer škola financira sve dodatne troškove novcem od starog papira te mi je rekla da je ujutro dežurna pa će joj i pomoći da ga iskrca ako bude potrebe. Naime, sva ostala djeca najnormalnije smiju ući u kombi i sa starim papirom.

Nakon svega vozač se požalio nekome u stanici za promet i rečeno mu je da djecu iz Peršinovca može ukrcavati samo na autobusnoj stanici ZET-a. Meni je to potpuno neprihvatljivo, jer Asja ima 8 godina i nije uopće sigurno da sama hoda državnom cestom od stanice do kuće. Nikada nije niti išla tim putem sama, niti smo redovite korisnice autobusa pa da joj je put poznat. I do jedne ili druge stanice joj treba 10 minuta hoda. Cesta nema nogostup. A ja nisam uvijek na raspolaganju da dijete preuzimam na stanici niti da ju na istu vodim, jer radim od kuće.

Također, vozač redovito puši u kombiju dok čeka da se djeca ukrcaju. To su mi potvrdila i djeca i učiteljica. Iako mi je Asja rekla da je vozač pušio i u vožnji.

Ja sam vidjela vozača nekoliko puta kako u vožnji razgovara na mobitel dok prevozi djecu, bez slušalica, odnosno s mobitelom na uhu.

Jedna mama mi se požalila da vozač kreće dok još sva djeca nisu sjela, pa „lete“ po kombiju. Jedan se dan zaustavio na sred ceste, ustao i počeo vikati na djecu. Razumijem da djeca znaju biti živa i nisu uvijek mirni kao bubice, no dovesti njihovu sigurnost u pitanje takvim činom smatram krajnje neprofesionalnim. Probleme s ponašanjem trebali bi rješavati učitelji i roditelji, a ne vozač. Sigurno mu nitko nije skakao po glavi, nego bih prije rekla da je nervozan iz osobnih razloga.

Također, neku djecu vozi po 45 minuta duže i ne želi reći roditeljima kad će se dijete duže voziti, nego roditelje šalje u školu da pitaju učiteljice. A kad roditelji u školi sve dogovore i prenesu vozaču, onda im on odgovara da nemaju što rješavati u školi, jer on ima raspored.

Smatram da je općenito ponašanje vozača I. R. krajnje neprofesionalno i u ovom slučaju ukazuje na direktnu diskriminaciju moje kćeri, Asje Sinković Andres, a da vozač nije spreman na nikakvu konstruktivnu suradnju ili dijalog. Smatram da takva osoba nije adekvatna za prijevoz malodobne djece jer dovodi njihovo zdravlje (pušenjem u kombiju) te sigurnost (način vožnje i razgovor na mobitel) dok se voze u izravnu opasnost. Da ne spominjem i psihičke posljedice koje moja kćer Asja ima, jer je doslovno svako jutro bila u strahu da će joj pobjeći prijevoz. Asja je dijete koje ima Nalaz s Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba u kojem stoji da se traži individualizirani pristup, no niti je problematično dijete, niti je ikada ikome radila probleme. A ja sam samohrani roditelj i nemam ni baku niti djeda niti njezinog tatu na raspolaganju da dijete vodi do stanice ili je tamo dočekuje, a i ja moram raditi. No obzirom da ju već tri mjeseca ja vozim u školu i iz škole, sve zajedno dovodi u pitanje i naše materijalno stanje.

Obzirom da ne smatram adekvatnim da dijete te dobi ide samo po prometnoj cesti bez nogostupa do službene stanice ZET-a, te da se vozi s vozačem koji dovodi u pitanje dječje zdravlje i sigurnost, ja ću ju voziti u školu i vraćati iz iste sve dok se ovaj problem ne riješi. Smatram da bi trebalo dogovarati detalje oko prijevoza i što se smije, a što ne smije prevoziti te pravila ponašanja s nekim tko ima veće ovlasti od vozača, a da bi se vozač trebao striktno i profesionalno držati isključivo posla za koji je plaćen, a to je da sigurno prevozi djecu. I da ne razmišlja o stvarima i ne donosi odluke koje izlaze iz okvira njegovih ovlasti.

Do sada sam problem pokušala riješiti putem ravnateljice škole Eugen Kvaternik u Velikoj Gorici, Monike Brleković. Obratila sam joj se za pomoć 21. siječnja 2019. godine. Pozvana sam na razgovor i nakon dva tjedna sam dobila informaciju da ona to nije mogla riješiti jer joj je u prometnom uredu Autoturista Samobor d.o.o. u Velikoj Gorici rečeno da sva nova djeca trebaju čekati prijevoz na stanici ZET-a. No Asja nije novo dijete, a nova djeca bila bi i svi prvašići i sva djeca koja su upisana u tu školu kad i ona, no na njih se to pravilo se odnosi. I drago mi je da je tako. No voljela bih kad bi se i Asja Sinković Andres tretirala kao i ostala djeca te imala osiguran prijevoz do škole i iz škole od svoje i do svoje kuće.

Pismeno sam kontaktirala i direktora tvrtke Autoturist Samobor d.o.o., Franju Grgurića, 19.2.2019. godine, no nitko se na moj zahtjev nije očitovao. Znam da je krajnji zakonski rok za odgovor na pritužbu 30 dana, no ovaj problem mi se ne čini da zahtjeva tako dug rok za intervenciju.

Molila bih pomoć kako bi se ovaj problem što prije riješio, obzirom da se radi o diskriminaciji djeteta koja je zabranjena kako Ustavom Republike Hrvatske, tako i Konvencijom o zaštiti prava djeteta Ujedinjenih naroda, koje je potpisnik i Republika Hrvatska.

Okrećete li glavu i kad je vaše dijete objekt diskriminacije

Nakon nebrojenih i uzaludnih pokušaja da telefonski razgovaram s direktorom Autoturista Samobor d.o.o. i ostavljenog broja, uz obećanje da će mi se direktor javiti, nadajući se da bih barem mogla pokušati riješiti problem telefonskim putem, konačno sam, na upit djelatnika Autoturista Samobor d.o.o., ispričala o čemu se radi. Čovjek je bio u šoku kad je čuo moju priču. Molio me da se pismeno očitujem i da će u roku par dana riješiti problem. Prošao je prvi tjedan. Ponovno sam nazvala i ta ista osoba mi je rekla da je sve kod direktora i da je žalba u postupku. Od tada su prošla dva tjedna. Zakonski imaju još dva tjedna fore. Ali ovdje se radi o čistoj pizdariji i vozačevom izdrkavanju i nema razloga da to toliko traje. Danas sam uputila zahtjev za intervenciju Pravobraniteljici za djecu.

Moje zadnje pitanje je: čak i da u pravilniku autoprijevoznika stoji da se seoska djeca odvoze i dovoze isključivo sa i na službenu stanicu ZET-a, nije li možda vrijeme za promijeniti pravilnik? Na našoj državnoj cesti nema nogostupa. Neka djeca su kilometrima udaljena od stanice. A govorim isključivo o djeci nižih razreda osnovne škole.

Trebam li i ja okrenuti glavu? Ponuditi i drugi obraz?

 

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima
Jasna Jelena Andres
Majka, dramski pisac, scenarist, dizajnerica cipela. Zagrebačkom titulom Akademski dramaturg, iako sam zapravo diplomirala kazališnu i filmsku umjetnost u Rimu. Završila sam i srednju obućarsku školu u Vukovaru, no to je manje bitno. Nekoć filmski kritičar te gonič robova i dio velikog mozga na filmskim i televizijskom snimanjima. Nešto sam i režirala. Bijah pjesnikinja, a danas samo rimujem djeci kad ih treba nasmijati. U potrazi za izdavačem svoje zbirke kratkih priča koje još nisam poslala ni jednom od spomenutih za kojima tragam. Držim svijet na oku.