Ponos otpisanih, iliti antisocijalno filozofiranje

209
Ponos otpisanih, iliti antisocijalno filozofiranje

“Svako jutro budim se pored planine čikova,
dodam joj još jednu probam ustat al sam prikovan.
Niklovan ikonom nitkova, rent-a-zlikovac
Jedan as od pikova u špilu punom frikova”

To je početak neke rep stvari koju sam napisao prije par godina, i dan danas drži svoj smisao.
Neki smatraju da su to depresivni stihovi, ali moram priznat da ja osobno te ljude naprotiv smatram još deprisivnijim.

Zamisli živit cijeli svoj život po nekom standardu koji je zadao neki nasumični deran ili deranica sa rečenicom: “budi kao ja, sve drugo je loše.”
Zamisli gledat na svoju vrijednost isključivo kao usporedbu na nekog drugog.
Zamisli da si, još od malih nogu, oblikovan od strane svog okruženja da bi ti tom istom okruženju bio ugodan i koristan.
Zamisli da te od 7. godine stave negdje gdje ne želiš bit, i tamo si sve dok nije vrijeme za mirovinu i nemaš više ni snage ni energije za biti sve ono šta nisi smio biti.

Smio…ali nije ko da ne smiješ jel, uistinu smiješ skoro sve kratko od nauditi nekom, ali jedna stvar je  ustavni zakon a druga stvar je društveno mišljenje. Iste sekunde čim nečemu kažeš NE, svi koji su prije tebe rekli DA, će tebi reći NE, ne samo na toj točki , nego će im na svaku daljnu tvoju izjavu i odluku zasvirat jedan NE alarm u glavi prije nego što uopće procesiraju tvoj tok misli. Smiješno kak to funkcionira jelda. Dakle ako prihvatimo to mišljenje kao istinu, iz toga proizlazi to da svaka inačica individualnosti zahtjeva odricanje vlastitog društvenog kredibiliteta u očima drugih osoba.

Ukratko, ako želiš biti svoj, bit ćeš sam. Ne sasvim sam, ali zasigurno “samiji” od nekog čije je njegovo “ja” kao voda koja poprima oblik svoje posude. Ovdje mogu postaviti pitanje da li je osoba koja je okružena svojim kopijama u nekom duhovnom smislu usamljenija od osobe drastično različite od svojeg okruženja?
Ako si isti kao onaj s kojim pričaš, da li pričaš sam sa sobom?

Bez konflikta nema promjena, bez promjena nema rasta. Da li su zato društva samostojećih individualaca smatrana progresivnijim ili sirovo rečeno pametnijim od kena i barbika našeg doba? Da li mi nismo kenovi i barbike zbog doživljenih konflikta, ili te konflikte doživljavamo jer smo jednostavno rođeni takvi? Tko zna, ali koga boli kurac, to smo što jesmo i da ne želimo to biti, nebi bili.

Izolacija zahtjeva snagu, samoća nije za slabe, konflikti nisu za lomljive i napredak nije za neiskusne. Iz toga dolazi ponos u ona 4 stiha iz šugave rep pjesme napisane dok sam još mislio da nije kul ak pišem na tastaturi.

Naš odstupak od norme, iako ponekad pogrešan, je čvrst dokaz naše snage, ili u najmanju ruku pokazatelj potencijala za postizanje istog.

Ponos stari, ponos jer mislim da sam bolji od većine, jebe mi se za veličinu ega, jer sam bolji od tog.
Jest da mrzim svoje greške, i odluke, al ne mrzim sebe zbilja ono, mrzio bi se da sam netko drugi.
Samo ponos za te stihove, ne jer su jebački napisani, šta jesu let’s be real, nego zato šta iza njih stoji čovijek koji ne laže sebe neovisno o cijeni koju plaća za to.

Za sve moje zombaće i gobline, budite ponosni, i ako mrzite sami sebe, shvatite da se mrzite samo zato što se volite, think about it, peace.

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima
Licemjerno Smeće
Nemam život, mrzim sve. (biće slika kad skupim lipa za neku nokiu kunem se)