Prva djeca se u vodu bacaju

201
Prva djeca se u vodu bacaju

Salute! Svim prvorođenima! Vi koji ste na svijet došli kao najveće čudo svojih prestrašenih roditelja. Vi, koji ste bili i ostali pokusni kunići obitelji. Pozdravljam Vas s dubokim poštovanjem kao također prvorođeno .

Biti prvorođenac je blagoslov a i najveća kazna koja se može zamisliti. Imati mlađu braću/ sestre i s njima manipulirati kako vama odgovara, neprocjenjivo. Uzimati najbolji komad torte, jer mlađe dijete ne bude skužilo, vrh! Ima još mnogo pogodnosti dok si prvo dijete. Ponajviše sve pare idu tebi na početku života, tj. sve dok mlađi ne skuže da dobivaš puno više od njih jer su tebi novci potrebniji. Bolji si s tetkom/tetom, ujnom/ujakom itd. Zašto?

Pa jer si najstariji, najduže si s njima i sposoban si za pošten razgovor, za razliku od svih mlađih u obitelji koji će uvijek biti djeca i sa 25 godina. Gemišti s rodbinom u goricama dok te ostali ne mnogo mlađi od tebe samo gledaju, također neprocjenjivo. Imati pravo glasa u obiteljskim situacija, također dobra stvar.

Uvijek ali uvijek, ćeš prvi obuči komad odjeće, jer nemaš od nikoga za nasljediti. No vratimo se mi na onaj dio di je kazna. Do 6 godine života redovito sam staja u kutu. Da u kutu. Normalna kazna za tu dob. Roditelji na sreću nisu bili prestrogi pa sam staja sve dok se ne bi ispričala za neku svoju pogrešku i to popravila.

S druge stane moj mlađi brat, 5 godina mlađi brat, nikada nije stajao u kutu. Majka je imala mene i njega, otac je bio na poslu, nije više imala živaca se svađati s njim i samo ga poslala u krevet spavati ili pred telku samo kako bi bio miran. Ja sam za to morala stajati u kutu. Zašto? Jer sam bila jedino dijete i pazilo se na odgojne metode i više se bavilo s menom, nažalost. Pregledavala se svaka zadaća, sve je moralo biti savršeno.

Dok s druge strane režim za mojeg brata je bio, maah bitno da se zadaća samo napiše nije bitno kakva je. Isti roditleji, ista kuća, jedina razlika MANJAK ŽIVACA! I pronalazak jednostavnijeg rješenja, a tu je i metoda pokušaja-pogreške.  Imam osjećaj kad imaš više djece postaneš imun na te neke ”picajzlaste” situacije. Shvatiš kako od malo pojedene zemlje djetetu neće biti ništa. Jedan crv, više-manje. Moja tetka, prvog bratića, jer hranila strogo po knjizi. Sve se vagalo i pazilo na vitamine i minerale. Došao drugi bratić.

Više se ništa nije vagalo, za doručak umjesto voća i povrća  jeo se pohanec od jučer. Bitno da se jede. Premotamo film iz predteenagerske dobi u oni teenagersku. Alkohol i cigarete. Normalna stvar na Balkanu. Prvi u obitelji počneš pušiti i piti. Skrivati to od roditelja i pokušavajući to zamaskirati. Uspijevaš to neko vrijeme, no kasnije se saznaje. Pitanje moralnosti i etike roditelja dolazi u pitanje. Dolazi pitanje i dolaska doma u određeno vrijeme.

Što je primjereno? 9,10,11 ili 12? Opet prvi si, naravno da će ti reći čim prije. Pomičeš tu granicu s vremenom i na kraju tvoji roditelji shvate da nije tako strašno dolaziti doma u gluho doba noći, imaš mobitel sa sobom samo se moraš javiti. Dok će tvoji braća i sestre odmah moči do 12. Pa ti kasnije kažu ; ”Ajde pobrini se za brata dok si vani! ”Neka dođe s tobom doma.” ”Ma zašto ne bi mogao s vama van?”.

Nepravda čista nepravda. Uzalud prolivene suze i rastrgani živci od nagovaranja za samo još jedan sat duže vani.  Ti si morao sve sam, a mlađi dobe tebe kao zamjenskog roditelja vani koji neće ništa reći. Da ne počnem pričati o učenju komunikacije sa suprotnim spolom. Rijetko tko će doma pitati roditelja kako se neke stvari rade. Mlađi pripadnici obitelji opet imaju tebe za objasniti ili bar reći svoja iskustva ili s druge perspektive komentirati njihove postupke.

Opet cijenjeno znanje se daje na srebrnom pladnju. Premotajmo opet film unaprijed. Dolazimo u dvadesete-tridesete nebitno, dolazimo u ”odraslu dob”. Počinju pitanja; ”A kada ćeš se skrasiti?”, ”Vrijeme ti je da se oženiš.”, ”Znaš pošto si prva, ovu oblekicu će tvoje dijete dobiti u nasljedstvo.” Aloo stani malo, zašto bi najstarije dijete se moralo prvo skrasiti? Zašto bi prvo trebalo imati dijete?

Nikada nije bilo odgovora na to pitanje, mislim da ću i ja jednog dana to isto govoriti. To je neka nepisana tradicija govorenja po cijelom svijetu od vijeka vijekova. Ajde neka je sve to. Ipak čast je biti prvorođeni.  Glorificirani smo u povijesti, mi postajemo kraljevi i kraljice, nasljednici magičnosti i prijestolja. O nama su pisanje knjige, opjevali soneti. Za nas su priređivane ceremonije, građe velebne zgrade i ono najbitnije, uvijek smo prvi. Zato samo samo hrabro prvorođeni.

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima
Sara Branilović
Kontradiktorna osoba koja voli crnu boju i roze šljokice i zaluđena je vintage stilom. Životni moto je: Nema labavo i Nikaj se ti naj se bu.