Jesam li ljubomorna i zašto nisam?

385

Izlazim sa novim potencijalnim dečkom, s olakšanjem pomislivši da konačno netko normalan. Nisam morala razbijati glavu dječjim glupostima i sve je išlo samo od sebe, kako bi i trebalo. Na kraju krajeva, dobru stvar zaista ne možeš uprskati osim ako nisi idiot prve klase. Dodoše, razvlačilo se malo predugo ali nije se nikome naročito žurilo. Pa dobro, skoro mjesec dana do prve puse valjda nije tako strašno? Kao ni to što je to najdalje dokle smo stigli, zar ne? Uglavnom, idemo na još jednu dnevnu pivicu, istu kao i svaki put do sad, uz poprilično šutljivu atmosferu.

Nakon toga, predvidljivo, kreće malo žvaljenja u prirodi i onda doma. I Potencijalni se, tek tada, raspriča. Želi razjasniti neke „tehničke“ stvari. Sada mu se podrazumijeva da nema tipkanja s drugima kao ni cuga s drugima. Nakon što sam ga prostrijelila pogledom rekao je da na prijateljske cuge ipak smijem, ali koga briga kad mi neće vjerovati čak i ako jesu prijateljske. Zapravo, kome više trebaju izlasci? Pa valjda je on sada sve što mi je u životu potrebno! U redu, pitam Potencijalnog znači li to da želi da postanemo official? Kaže mi da ne znači, nema potrebe već sada definirati ali mu se te stvari podrazumijevaju i bez potpisivanja ugovora.

Kada sam iskopala malo detaljnije, shvatila sam da ovdje nije u pitanju ljubomora sama po sebi, već objašnjava kako bi bilo neukusno da postoji itko drugi. Really? Pali mi se lampica za crvenu uzbunu. Ok, ovo ne da je bio samo takav turn-off, nego mi je u tom momentu, bez obzira što je Potencijalni zaista i bio jedini koji me zanimao, došlo da se spetljam sa prvim na koga naiđem. U fazi kada bi sve trebalo da pršti, kreću kalkulacije. Shvatila sam poantu. Ja sam bila na probnom roku, ako se pokaže da plešem kako mi moj čovjek zasvira, onda sam dobar materijal za ženiti.

Koliko sam samo puta čula floskulu da ako ti je do nekoga stalo, moraš biti ljubomoran. Ako nisi, onda te očito nije briga. Ja kažem da je to teški bullshit, iz nekoliko razloga. Prvo, jer time nesigurne osobe samo opravdavaju svoje komplekse (touché). Drugo, ne želim posjedovati nikoga niti želim da me se posjeduje. Treće, maska lažnog moraliziranja najčešće skriva nešto što nema apsolutno nikakve veze sa tom predstavom. Kad upoznam nekoga novoga i krene u ozbiljniju priču, svaki put isto; Gdje si bila? S kim si bila? Koliko si pila, šta si pila? Jesi kakala i na koga si mislila dok si to radila? Da ne nastavljam.

Čak i onda kad sam bila malo mlađa i mnogo gluplja te dozvoljavala da se uvučem u takav mindset, kada sam dala dušu svoju, prepustila kontrolu mog uma i bez riječi dijelila svaku sekundu svog života, nije bilo dovoljno. Više ni moje prijateljice (isključivo ženske, jer muški prijatelji ne postoje već me samo žele kresnuti) nisu bile u redu, jer loše utječu na mene. Ništa dobro od njih, samo razvrat i blud a ja sam dobra cura. Nećemo valjda dozvoliti da upoznam frenda svoje frendice i njegove frendove? Kada sam se počela baviti fitnessom, to je bilo zato da upecam nekog novog, jer kog će klinca zauzeta cura trenirati kad je ona svoje već upecala? Ako izlazim, van svake pameti bi bilo da izađem bilo gdje a da nije tu gospodin dečko.

Sad pazi, nema za mene ničeg privlačnijeg od nekoga tko ima svoj život, svoje prijatelje (i prijateljice, da), kome se svidi i neka druga ženska jer, da otkrijemo toplu vodu, it’s human nature. Ne utječemo na to tko će nam se svidjeti i ne, nećeš postati loša osoba ako smatraš privlačnim bilo koje drugo biće na svijetu osim tvog jednog i jedinog partnera. I nikako ne znači da zbog toga svog dragog ili dragu više ne voliš. Ipak, ne bi bilo dobro da to privlačno biće i kresneš, svojoj ljubavi iza leđa.

Nikad ne zavidim parovima, a jedan od razloga je što se na priče „blago tebi, ti možeš sama izlaziti“ samo od srca nasmijem. Naravno da mogu i moći ću uvijek, takvo nešto će promijeniti nitko i nikad. Odavno sam odbila postati nečije vlasništvo, a koliko god nelogično zvučalo, tko me najmanje ima zapravo me ima najviše. Nema kontrole misli, nema povezivanja pupčanom vrpcom, a moj mobitel ostaje moj mobitel. Samo tamo gdje mogu ostati u potpunosti svoja, mogu biti istinski sretna. Surove li istine, nitko mi ne može biti toliko uzbudljiv da ću unutar četiri zida poželjeti s njim provesti ostatak svog života, da ćemo kupiti kućicu sa bijelom ogradom u nekoj vukojebini, imati labradora i troje djece i biti zauvijek sretni.

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima
Marina Momčilov
Buduća kemičarka, karaoke rockstar i raspisana avanturistica. Obožavam glazbu, pisanje, parfeme, pivo i putovanja. Istražujem psihologiju i međuljudske odnose. Gurmanka i hedonistica. U nestabilnoj vezi sa fitnessom. Rušim predrasude i ugodno mi je u toj ulozi.