Revolucija glazbe: 20 godina

146
Revolucija glazbe: 20 godina

Devedeset osma je bila glazbena godina u tranziciji. Kad bi postojao naziv za glazbenu energiju koja je strujala kroz ovu godinu, nazvao bi se čisti kaos! Bilo bi tada prekasno da se je definira kao MTV alt-rock boom, a prerano da bude zasićena u teen-pop sjaju. Nazvala bih je i „crnom ovcom“ među glazbenim godinama, jer je bila puna prekomjerne zabave i cvjetanja žanrova. Osim toga, plima uspona kompakt diskova (CD-a) je još uvijek je bila u podizanju, em pe tri je bio iza ugla, a radio kasete su se još uvijek prodavale na dnevnoj bazi i svi su imali kasetofone. Najvjerovatnije posljednje…

Ono što nije bilo široko primjetno jest da je underground bio zdrav; nezavisne etikete su bile bučne, a neke od većih nezavisnih etiketa su živjele visoko na novcu koji su stekle ranije u desetljeću, kada su služile kao neki rezervni igrači na klupi. Počele su se rađati zajednice elektroničkim putem, te su nastali mnogi sjajni zapisi koji su odredili ovo doba i ostali bezvremenski.

Krenut ću od onih na kojima sam ja odrasla, plesala, dijelila sa frednovima kasete, pa presnimala sa CD-a na kasetu, radila covere tih kaseta, jer su one crte s jedne strane kartona unutar kasete bile dosadne, dok si s druge strane imao blank prostor za kreativno se izraziti…

  1. Alanis Morisette „Supposed Former Infatuation Junkie“

Ovo je bio njen jasan korak naprijed, ispunjen ambicijom i ispunjen novim glazbenim idejama i različitim zvučnim teksturama. Glas Alanis Morissette se još uvijek čuje, ali ona ovdje kontrolira njezino pjevanje, rijetko dosežući prodorne visine koje su povremeno stvarale nijansu „Jagged Little Pill“-a  neskladnom. Također, jasno je provela neko vrijeme ne bi li oblikovala tekstove koji više ne zvuče kao izravni prijepisi privatnog dnevnika i više ne pokušava uklopiti previše slogova u frazu. Osjećaju se razlike glazbe koja pritišće, te Istočne glazbe koja dominira. Postoje brojna proširenja nejasnih hip-hop i pop fuzija koje su napravile “Hand in Pocket” i “All I Really Want”” ogromnim hitovima (“Front Row”, “UR”, “Thank U”, “So Pure”), no većim dijelom album je posvećen raspoloženim baladama i pop-tempu, gdje teksturirana produkcija funkcionira kao pozadina za njene kriptski introspektivne tekstove. Daleko od toga da se otuđuje, ovaj pristup djeluje iznenađujuće dobro – ne samo da pop melodije zvuče zvučnije, već balade, s njihovim zavojitim melodijama i tamnim bojama, zvuče jake i hrabre. Album je, u svakom slučaju, dosljedniji od prethodnika, bez obzira što nije „pristupačan“ ili kompulzivno slušljiv, on je svakako bogatiji. Alanis je čudan doživljaj okusa zbog svog karakterističnog vokala i neumoljivo uvijenih ispovjesti – ali to svakako potvrđuje da ona definitivno ne zvuči kao bilo tko!

 

  1. Morcheeba „Big Calm“

Shvativši da je trip-hop bio slijepa ulica, Morcheeba je proširila svoju zvučnu paletu na svom drugom albumu „Big Calm“. Trip-hop i plesni ritmovi ostaju, ali trio je proveo više vremena na pisanju pjesama, stvarajući album gdje svi pop, lounge, film zvučni zapisi, reggae, jazz i elektronika mirno koegzistiraju. Posljedično tome, „Big Calm“ je stilski tour de force, odnosno dokaz da se Morcheeba pretvorila u zrelu, sofisticiranu grupu s besprijekornim okusom. Tu i tamo, album može zvučati malo udaljen, kao da su fuzije i produkcija važniji od stvarnih pjesama, ali trojac je toliko glazbeno sposoban i glas Skye Edwards je tako čaroban, da  „Big Calm“ ostaje neodoljiv na svoj način.

 

 

  1. Lauryn Hill „The Miseducation of Lauryn Hill“

Iako su Fugees bili divlji uspjeh, a Lauryn Hill je široko priznata kao ključ njihove popularnosti, malo njih je bilo spremno za njezin zadivljujući debut album. Društveno srce grupe „Fugees“ i njihov najsposobniji izvođač, ona je prilagodila ovaj album kao zbirku otvorenih osobnih i političkih izjava, te na taj način skočila na vrh ljestvice albuma što ju je učinilo super-zvijezdom. Također, što je najvažnije, predstavila je široj pop publici nevjerojatno širok talent. Njeni stihovi su inteligentni i okorjeli,  a napjeve pomiće od teških do bljeska glatkih, uz svu njenu vokalnu sposobnost. Lauryn, Haitijanskog nasljeđa, sa teškim rimama karipskog žargona i talentima, poput vokalnog raspona i pisanja, koji kao da nisu bili dovoljni, producira album, u rasponu od hip-hop-a do glatkog R & B-a. Album je utjecao na različitu promijenjivu publiku, te nije iznenađenje da je postao komercijalni hit kao i stvaratelj glazbene epohe.

 

  1. Cypress Hill „IV“

Tročlani , nekad četveročlani rap band iz Kalifornije, kojeg čine panični reperi B-Real i Sen Dog, kao i producer DJ Muggs, bubnjar Eric Bobo i Sen Dogov brat Mellow Man Ace. Pioniri sa pravom tako prozvani, u prvom redu jer su prvi platinasti latino hip-hoperi, a u drugom jer su među prvima počeli pušiti „korov“ prije nego je bio opće prihvatljiv i predstavljen kao nešto što pomaže. Ovaj album je naišao na puno kritike, manje komercijalizacije i obilježen je službenim padom i niskim stupnjem njihove karijere, što mislim da je bilo prekomjerno, jer meni je itekako ovaj album slušljiviji od ostala tri, instrumentalniji i tamniji. Jednostavno ima „doped out“ atmosferu koju nijedna druga hip-hop grupa tada nije nudila. Preporučila bih vam ovo ako vas prethodni albumi Cypressa nisu zaljuljali.

 

  1. Beastie Boys „Hello Nasty“

Nijedan od albuma Beastie Boys ’90-ih nije bio precizan, ali Hello Nasty je bio iznad njihovih standarda: 22-pjesme, 67-minutna vreća puna darova koja je izdvojila periodične punkere s boljim, glađim studijskim eksperimentima. U svojoj jezgri, album je revizionističko ljubavno pismo hip-hopa iz 80-ih godina, izgrađeno od prepravljenih elemenata tog razdoblja – 808s, diskoteka, beatboxinga, analognih sintesajzera, uzoraka i scratchanja. Ali njegov pravi karakter leži u svojim tangentama i iznimkama – laganoj elektronskoj mješavini tipsy dub pjesama i ozbiljnim baladama koje razbijaju sva trenutna uživanja rapa u pjesmi.

Ta neodgovarajuća priroda čini ovaj album još više osjećajnim od njihovih prijašnjih koji su bili skateboarderski raj („Check Your Head“ i „Ill Communication“), kao da su napravili poseban mixtape za obožavatelje, i to za one željne čuti cijeli niz ukusa benda. Nijedan njihov album nije imao takav glazbeni i emocionalni raspon.

,

 

 

  1. Madonna „Ray of Light“

Na kraju pjesme “Drowned World / Substitute for Love”, meditativne pjesme koja otvara ovaj album, Madonna izgovara jednu od najmoćnijih rečenica koju žena može izjaviti: “I’ve changed my mind.”

U ranim ’90-ima je gurala seksualne tabue prije nego što se ohladila od ukusnog R&B albuma „Bedtime Stories“, vraćajući se četiri godine kasnije kao novopečena majka na rubu 40-tih, duhovno obnovljena i samouvjerenija. To je bila jedna od najšokantnijih stvari koje je Madonna mogla učiniti!

Iako je Ray of Light uzeo pop-dušu da traži nove visine, paleta albuma podcjenjuje techno i elektroniku, te potiče Madonnin dugogodišnji način rada: Od početka karijere bila je usredotočena na podvodne vode klupske glazbe, pronalazeći načine za udruživanjem podređenih trendova u mainstream pop glazbu. Uz pomoć elektronskog producenta Williama Orbita, ona je odstupila od novih dobnih klišeja (s izuzetkom sanskritskih joga napjeva u pjesmi “Shanti / Ashtangi”) i napravila album koji i dalje zvuči stilski i dobro promišljen. Ona nikada ne dozvoljava slušateljima da zaborave da je sve to vidjela, ali to ne znači da ona i dalje neće biti zaprepaštena i ponizna pred onim što život donosi.

  1. Air „Moon Safari“

“Francuska kultura i rock ne idu dobro zajedno”, rekao je jednom Air-ov Nicolas Godin. “To je poput engleskog vina.”

Upoznajući njihova ograničenja, Godin i njegov svemirski partner Jean-Benoît Dunckel zaobišli su sirovu tjeskobu rocka na svom debitantskom albumu Moon Safari. Umjesto toga, Versaillesov dvojac ponudio je vrhunski protuotrov za post-grunge i nu-metal te godine, album koji je zabilježen u sentimentalnom baljezganju šezdesetih, šaljivom jazzu i najlakšim slušanjem laganica. Bio je pun besmislene glazbe koja još uvijek postavlja nove standarde za biti smislena, biti kul.

Iako je Moon Safari izašao u doba koje je bilo određeno ironijom, a neki kritičari tog vremena teško su preveli razinu ozbiljnosti njihovih naglasaka, slušanje albuma sada nije ništa drugo nego iskreno iskustvo. U ovom trenutku, Moon Safari zvuči kao promatrač za sve naše retro- futurističke snove.

 

  1. Massive Attack „Mezzanine“

Tamo gdje su „Blue Lines“ and „Protection“ postavili trip-hop-ov tok koji je probijao iznutra spiralno kroz paranoje, koje je proždirao skunk, „Mezzanine“ se rodio! Iznimka albuma je tmuran zvuk u svom vrhuncu, ali i novostvorena jasnoća njihovih prljavih otkucaja i dimne atmosfere. Magla podiže prvu pjesmu “Angel”, u kojoj se metalne gitare kriju kao noževi, a na “Teardropu” se „Cocteau Twins-ova“ Elizabeth Fraser i čembalist bore sa osunčanim svjetlom protiv pomiješane dub-ske pozadine. Ipak, bend nije prekinuo veze sa svojim podzemnim korijenima; Reggae

utjecaj ide duboko u pjesmi “Man Next Door”. S Mezzanineom trip-hop žanr je smjelo bio gurnut na pop-pozornicu – ne u razini napjeva i nota, već u proizvodnoj kvaliteti.

 

  1. Tricky „Angels With Dirty Faces“

Meni je ovo jedan od najoriginalnijih cdova koje sam ikada čula. Ima vrlo sirov, taman, prigušen zvuk. Ponekad pjesme postaju tako nedostupne da zvuče kao da su improvizirane. Uopće ne zvuči kao trip-hop. Produkcija mi daje osjećaj kao da je ovo rock cd s organskim bubnjevima (s puno zanimljivih udaraca), krhkim zvukovima gitare i dubokim basovima. Jedina mana albuma je da pjesme znaju na momente biti ponavljajuće. Što ga i tada čini odličnim.

Nije najdostupniji kao album i ne preporučam ga za ljubitelje progresivne glazbe. Ali, ako volite čuti glazbu koja zvuči originalno, trippy i tamno, ovo je dobar izbor. Album dobro teče i teško ga je klasificirati. Unatoč laganom nedostatku dosljednosti, visoke ocjene ovog albumu nadmašuju ono što mu nedostaje. To je nešto što je teško reći za Trickyjev noviji materijal…

 

  1. Rage Against The Machine „ Live&Rare“

Ja sam veliki obožavatelj R.A.T.M.-a, pa ću pokušati napisati ovo, što je moguće objektivnim. Ovaj album je objavljen za japansku publiku kao pregled njihove turneje po Japanu. Rageovci omogućuju slušateljima da čuju neke od njihovih najboljih stvari tijekom svoje šestogodišnje karijere (pošto je pušten u opticaj u ’98), ali i omogućuje slušateljima da uniđu pod njihove političke stavove. Uz brojne nastupe uživo, R.A.T.M. nam također daje dvije studijske pjesme koja nisu na nekom drugom albumu i ne izvode se uživo često.

Pozitivne strane albuma su te da prikazuje njihovu sposobnost da održe izvedbu uživo snažnom, gitara i bas zvuče bolje nego snimljeni u studiju, te je dana zanimljiva pozadinska povijest i rijetkost. Pjesma „Darkness“ je bila korištena u kultnome filmu „The Crow“, Zack ovdje psuje malo previše kad želi prenjeti „ono što je pjesnik htio reći“, booklet im je katastrofa, neke pjesme imaju tekst, druge ne, ali ništa strašno, da se razaznati ono što on pjeva.
Da ne počnem sad pisati informacije o njima kojih sam puna, preporučam ovaj album svakome tko voli R.A.G.E. i želi čuti njihove ranije live act-ove.

 

  1. Korn „Follow the Leader“

Snažan album ovog benda, po meni ni jedan drugi njihov album nije za zapaziti. U ovo doba nu-metal cvijeta, a Korn mu ugađa na eksperimentalan način u monumentalnoj izvedbi. Osim toga oni iskrivljuju zvukove instrumenata i vokala time čineći ovo jednim od najzahtjevnijih nu-metal albuma ikad objavljenih i brijem inspiracijama bendovima poput Slipknot-a , Limp Bizkita… . Što se tiče iskrivljenja, veliki dio tome pridonose i brojni gostujući umjetnici koji se upuštaju u nastajanje ovoga albuma što je vidljivo npr. U pjesmi „Children of the Korn“ gdje se iskrivljeni Jonov vokal mješa sa Ice Cube-ovim vokalom punim privlačnog bas efekta.

Bez dvojbe, napravili su nešto čudesno sa ovim albumom- ponovno stvorili smrtonosni zvuk koji je uskrsnuo iz mračnog ponora, gubio se i zadržao neko vrijeme. Uz obećavajuće reinvencije zvuka, Korn je također uspio zadržati stalni tempo stvaranja old-school pjesama koje te drže u pokretu sve dok pjesma ne završi u svojoj zadnjoj sekundi.

 

  1. Plastikman „Consumed“

Richie Hawtin je najprije zamislio Plastikmana kao utičnicu za tripozne aspekte njegovih raveova u Detroitovim napuštenim industrijskim prostorima. Ali nakon nekoliko godina ispuštanja acida-a i gubljenja sebe u raspadajućim, strobo osvijetljenim sobama, vrtoglava vibracija njegovih ranih 90-tih snimaka počela je ukiseljavati. Inspiriran ogromnom veličinom kanadskih ravnica, tamnim dubinama Rothkovih slika i “komornom ništavnosti” koju je našao u skulpturama Anish Kapoor, on usporava techno puls koji zvuči kao puzanje pod crnim i crvenim svjetlima. Daleko od velikih udaraca i elektrona koji su potaknuli revoluciju Sjedinjenih Država u to vrijeme, Plastikmanov paranoični minimalizam je uzbudljiv i surov dokument o napetosti prije milenija koji je bio iza ugla.

 

  1. Fatboy Slim „You’ve Come a Long Way, Babe“

Norman Cook je prekoračio očekivanja koja je postavio sa debut albumom, te je prokleto blizu definicije sa ovim albumom kao jednim od “Big beat” albuma , sukobljavajući se s drugim po redu albumom Chemicalsa „Dig Your Own Hole“. Razlika je u tome što je Cook albumski geek s velikim znanjem i eklektičnim ukusom. Njegove suprotnosti ljuljaju album iz hip-hopa do reggaea, pa se zabija u pop, a onda to sve iskombinira u jedan zvuk – izvorno divlji. S druge strane kad je zapis ovako snažan i privlačan, ne treba ga razbijati sa novim stilskim tlom. Zadovoljstvo izlazi kad se sluša majstorski rad.

I nema sumnje da je Cook gospodar žanra – besprijekoran album, ispunjen velikom maštom, neočekivanih uvijanja i okreta i ogromnih otkucaja. To je vrsta albuma koji služi ako definicija Big Beat-a.

  1. The Chemical Brothers „Brothers gonna work it out“

Da bi kupili vrijeme nakon uspjeha „Dig Your Own Hole“, Chemical Brothers objavljuju ovaj svoj prvi DJ mix album. „Dig Your Own Hole“ bio je jedan od niza elektronskih albuma koji je nastao kako bi pronašao široku publiku u Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD-u, u velikoj mjeri zbog svojih gigantskih, izravnih udaraca. Bilo dizajniranjem ili ne, to je bila elektronska glazba koja je mogla doći do široke publike, jer je riječ o onome svemu što rock ili pop glazba ima u svojoj jezgri, a to je ritam.

Oni su se vidjeli kao dio kontinuuma, a ne kao ambasadori techna, što je vjerojatno razlog zašto su iskoristili svoj povišeni profil kako bi prikazali stil glazbe nepoznat masovnoj publici s pjesmama nepoznatim masovnoj publici. Ovaj album je brz, čist i jednostavan. Koristeći vlastite pjesme, kao i veliki izbor drugih sample-ova i remixa, stvorili su neumoljiv, često uzbudljiv album koji potiskuje nepredviđene suprotne stavova Big Beata.

  1. 4Hero „Two pages“

Gotovo je nemoguće slušati ovaj album a da ne razmišljam o nevjerojatnom uspjehu jungle pokreta (osobito Roni Size-ov „New Forms“ LP) tijekom četverogodišnjeg praznine koja je izdvojila Dego i Mark Mac-a između drugog i trećeg albuma. S LTJ Bukemom, dvojac je bio jedan od prvih jungle izvođača koji napuštaju hardcore, te ga mijenjaju sa astralnim dometom jazz-fuzijske atmosfere. Prvi od dva diska uključuje downtempo, R & B, gotovo orkestralnu stranu 4 Heroa. Mnogi instrumenti su doprinjeli tome što su snimljeni uživo zajedno sa pjevačima širokog spektra poput Ursula Rucker i rappera Butterfly Digable Planets. Drugi disk je plesna polovica albuma (čitaj: čvršća), koja kliže kroz guste zvučne vidike paranoidnih breakbeata-ova. Za ljubitelje drum n’ bassa , pravi naglasci dolaze s pjesmama na drugom disku koje su toliko sjajne da opravdavaju kupnju ovog albuma.

Iz toga proizlazi da više od dva sata glazbe je previše za slušatelje i one koji pišu recenzije. Mogo bi se ovo nazvati zvjezdanim albumom umjesto manjkavog i pomalo napuhnutog, kako su ga tada nazivali.

 

  1. PJ Harvey „Is This Desire?“

Godine 1995. album „To To Bring You My Love“ preobražuje PJ Harvey iz skrivenog blues-punk fenoma u svemoguću goth-rock zavodnicu, koja oslobađa dugačke zmijske jauke i poziva monsunske vjetrove. No, na ovom albumu, ta vlažna, močvarna, seksualno napunjena atmosfera prepustila se drhtavoj hladnoći. S obzirom na pitanje iz naslova „Is This Desire?“ odgovor je dvosmislen, neuredan posao koji služi za dekonstrukciju Harveyovog zvuka i njezine osobnosti, teškim povezivanjem njezinih korijena blues-a sa trip-hop beatovima, zupčastom elektronikom i svojevrsnim bas frekvencijama koje zvuče kao kod kuće u današnjem post-dubstep svijetu. Za razliku od fantazija i frustracija prvog albuma, Harvey pjeva uglavnom u trećem licu, podsjećajući na bacanje tragičnih heroja koji uključuju prostitutku koja sanja o odlasku iz transakcijskog seksa (“Angelene”) i obaveze vezane za dom koja je bespomoćna bol izložena strogo osvijetljenom, elektro-šokiranom glasu (“Joy”).

Ovime je  Harvey dala presudan prijelazni album koji ju je oslobodio od tipiziranje kao neke jadne dive.

 

  1. Goldie „Saturnz Return“

Album dugačak gotovo dva i pol sata, bio je ismijavan kao užitak progresivnog rocka nakon remek-djela „Timeless“.  Sat vremena dugačka pjesma „Mother“, ambiciozna kompozicija koja spaja klasičnu glazbu sa Drum ‘n’ bassom, te dovodi do podsmijeha od strane kritičara, prepostavljam jer je cijeli album „sletio“ u vrijeme kad je sudbina drum’n’ bass žanra bila promijenjiva. A zapravo je „Saturnz Return“ snažan album koji zaslužuje ponovnu procjenu. Neki su ga možda uzeli „na zub“ zbog konstelacije zvijezda koje su pridonjele stvaranju istoga. Prisutnost Noel Gallaghera koji pridonosi zupčastoj gitari Prodigyevski nabrijanje pjesme „Temper Temper“ daje malo, ali ostale suradnje su izvrsne – Originalni raper KRS One se pojavio na „Digital-u“, dok je iznenađenje albuma prisustvo David Bowie-ja na „Truth“ . Ovaj album je svakako donio revoluciju u ovoj eri, nedajući da drum ‘n bass žanr samo tako lako se promijeni.

 

 

  1. Chris Rea „The Blue Caffe“

Samouvjeren i dosljedan album, „The Blue Cafe“ kombinira više nego prije Chrisovo atmosfersko skladanje pjesama s većim dozama njegove klasične gitare. Njegov predvidljivi talent podcrtava ovu zbirku suvremenih zvučnih pjesama ukorijenjenih u plesnim ritmovima i bluesu. Čudna kombinacija, ali funkcionira. Dvije pjesme s različitih strana spektra dobro ilustriraju album: “Sweet Summer Day” jedan je od boljih njegovih ljetnih himni (“On The Beach”, “All Summer Long”, itd.), Dok “Where Do We Go From Here?” je gnjusno perceptivna optužnica koja optužuje prazninu potrošačke kulture postavljenu na hladnu, glatku podlogu same pjesme. Sve u svemu, ovo je jedan od njegovih najintrigantnijih albuma i vrlo jak dodatak njegovom katalogu već izdanih albuma.

 

  1. E.M. „Up“

Na ovom albumu dominiraju klavijature, prigušene udaraljke, zakopane gitare i neumjerene melodije. Jedino “Daysleeper” daje poznati zvuk grupe. Ono što je upečatljivo oko albuma jest da ne zvuči kao dramatičan odlazak; čak i bez zvučnih gitara, zvuči kao R.E.M., iako R.E.M. koji pokušava biti avanturistički i hip. U određenoj mjeri, to je dobro, jer dokazuje da je bend razvio potpisujući zvuk, mnogo elastičniji od onog koji bi se mogao predvidjeti. Iznad svega, „Up“ je ostvaren i raznovrsan album, djelo pametnih glazbenika.

  1. Manu Chao „Clandestino“

Prvi solo album koji je objavio bivši frontman Mano Negre, „Clandestino“ je čarobno putovanje kroz latino-flavored worldbeat rock, oslanjajući se na potpourri glazbenih stilova s tradicionalnog latino i salsa zvuka, do dub-a, na rock & roll do francuskog popa, eksperimentalnog rocka i tehna. Chaoov glas ima tendenciju da bude malo nazalan, no najbolje pjesme (“Mentira”, “Mama Call” i “Bongo Bong”) ovdje imaju koristi od njegove zarazne slobode koja uključuje balade, vokale, repanje i izgovaranje odbačenih riječi. Gotovo svaka pjesma ima čudne sample-ove koji zvuče poput zvukova piratskih radio postaja. Možda odtuda i povezanost sa nazivom albuma.

Toliko je odličnih muzuičkih ideja prožeto na ovom albumu da ga je teško probaviti u jednom slušanju, ali više puta stavljen na repeat, ovaj album otkriva veliku dubinu umjetnika koji se nalazi u Manu Chao-u.

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima