Roditeljski izbor – pravo ili borba?

203
Roditeljski izbor – pravo ili borba?

Postoji nebrojeno puno stilova roditeljstva. Ma da?! Ovim tekstom nije mi namjera osuditi niti jedan od njih, već odškrinuti vrata roditeljskog svijeta koji je meni blizak.

 

Ogromna i u trudovima došla sam roditi u bolnicu i odmah sam ostala zatečena izgledom rađaone. Kao da se ništa nije promijenio od onda kad sam se ja rodila. Samo su boksovi (separei za rađanje), bili novi. Naziv tih separea iliti boksova, aludirao je, barem u mojoj glavi u trudovima, na to da smo kobile, no nema veze. Ja sam bila ona jedina teroristica koja je potpisala sve papire samo da slobodno mogu odbiti klistiranje, brijanje, uvođenje venskog puta (jer se on uvodio po protokolu, a ne zbog realne potrebe, odnosno, ako bi i bio nužan, potrebno je otprilike pet sekundi za piknuti iglicu u venu nadlanice), protiv ležanja uz konstantni CTG, protiv anestetika…

 

Nakon poroda sam odbila da mi dijete odvedu na sat vremena na odjel pedijatrije gdje bi joj pikali nogicu (test na fenilketonuriju i konatalnu hipotireozu), kapali oči antibiotikom, cijepili je i napravili testiranje sluha. Rekla sam da ne može i da ako je žele pregledati da mogu sići dolje k njoj. Nije me zanimalo čuje li mi dijete, jer ću to i tako saznati na vrijeme. Čuje. I svira violinu. Iako ponekad pomislim da ne čuje baš ništa što joj govorim, ali to je samo ponekad. I doktor je došao. Šef pedijatrije. Ljutit kao ris. Mene su toliko šorali hormoni sreće da mi uopće nije bilo bitno što se čovjek sat vremena derao na mene. Bebica je cicala i njoj je bilo još manje bitno što se tamo netko pjeni. A pjenio se ponajviše što „ja zahtijevam individualizirani pristup, a očito ne razumijem da nismo u Njemačkoj, Austriji, Italiji ili Švicarskoj, jer u Hrvatskoj individualiziranog pristupa NEMA!“. Ipak, u toj svoj nervozi mi je rekao apsolutno sve što trebam znati o prva tri dana djetetova života, kad je trebam hraniti i kako s pupkovinom. Sve to mi je ispričao zbog toga što sam potpisala i da nakon što prođe četvrto porođajno doba, idem s curicom kući. I sve je bilo u redu.

 

Znam da neke majke baš namjerno biraju rodilišta gdje djeca nakon poroda neće biti stalno s njima i gdje ih noću neće dovoditi na hranjenje, jer se mame žele odmoriti. Ne osuđujem. To je njihov izbor. I dobro je dok god imamo pravo na taj izbor. Pravo. Znači, mogućnost odabira onog što smatramo da je najbolje za nas i za naše dijete. A nas i naše dijete niti jedan doktor nikada neće poznavati bolje od nas samih.

 

Moja kćer pošla je u Waldorfski vrtić jer je naviše podsjećao na našu kuću na selu. Oko vrtića je bila šuma i djeca su išla van po svim vremenskim uvjetima. Gumene hlače i čizmice bile su obavezna oprema za mokro vrijeme, a ljeti su po šumi znali trčkarati bosi. Kad sam je nakon dvije godine prebacila u drugi vrtić jer mi je bio puno bliže, ono što joj je najviše nedostajalo bila je tišina. Nevjerojatno je kako su se u tom vrtiću djeca znala zaigrati u potpunoj tišini, bez potrebe za divljanjem. Čak i kad su bili vani, trčali su posvuda no uopće nije bilo potrebe za nadglasavanjem ili vikanjem. Igračke su bile od prirodnih materijala i vrlo jednostavne, jer se u djeci željela probuditi mašta pa je jedna morska školjka u isto vrijeme bila i krevet za malenu lutkicu i otok i telefon… Jedan komad užeta bio je puteljak, narukvica, jezero…

 

U drugom vrtiću, gdje je bila sve do polaska u školu, nije bilo striktnog vrtićkog programa. Vrtić je kao misao vodilju imao igru. Tako se i zvao. Dječja igra. Bio je savršeno opremljen pa su djeca mogla izabrati odjeljak koji im je u tom trenutku odgovarao i baviti se aktivnošću koja se tamo radila. Bio je odjeljak za likovni, odjeljak s pješčanikom i napravama za kopanje i transport, odjeljak s prevelikom odjećom i cipelama u koje su se mogli presvlačiti, frizeraj, vještičji kutak sa šarenim bočicama, veterinarska stanica za liječenje plišanaca, odjeljak za čitanje slikovnica, odjeljak za zbrajanje i oduzimanje te pisanje slova, odjeljak za gradnju kockicama, svjetleći stol za kazalište sjena… Crtiće su gledali samo petkom i to isto samo ona djeca koja su to htjela. Engleski i njemački su također učili kroz igru i to samo ako ih je to zanimalo. U goste su im često dolazile razne kazališne trupe. A meni najdraži dio bio je što su roditelji bili više nego dobrodošli da s djetetom provedu koliko god žele vremena u grupi. Mogli smo ih dovesti kad smo htjeli i doći po njih kad smo htjeli. Čak bi nas i ponudili ručkom ako bismo ostali do tog vremena. Djeca nisu ništa učila napamet. Niti pjesmice niti je bilo forsiranih nastupa. Klinci bi nastupali, ako su htjeli, jedni za druge. A za roditelje su bile organizirane kreativne radionice gdje bi radili zajedno s djecom. Redovito smo dobivali feedback od teta i pismeno izvješće psihologa o afinitetima djeteta. Pratili su gdje dijete provodi najviše vremena i što voli raditi, kakvo je s drugom djecom, jede li i spava li. Često bi mi se kćer vratila iz vrtića s predivnom frizurom koju bi se jedna od teta potrudila napraviti svim djevojčicama koje su to željele. A moja se princeza svejedno svako jutro budila s pitanjem ide li taj dan u vrtić, jer nije voljela biti nigdje gdje mama nije blizu.

 

U nekim drugim vrtićima roditelji se nipošto ne smiju miješati u rad odgajatelja. Vidjela sam na svoje oči kako tete plačuću djecu čupaju iz roditeljskih ruku i zatvaraju im vrata pred nosom. Možda to nije loše. Možda je dobro potiskivati osjećaje odmalena. Možda je dobro odgajati djecu da samo slušaju tete i autoritete, a da svoj glas i bunt izražavaju samo kad su kod kuće. Možda je dobro, ali za što?

 

Zanimljivo mi je primijetiti da djeca u vrtiću prepunom slobode nisu blejala u strop i od obijesti bacala stvari uokolo jer nije bilo strogoće i prisile. Svi su morali prati ruke prije jela i piškiti prije spavanja. Samo to su morali. Tko je želio mogao je pomoći pospremiti. Unatoč svemu, bili su neizmjerno kreativni i produktivni. O tome svjedoče i brojne fotografije i filmići koje su tete marljivo snimale i davale nam na CD-u.

 

Jedan australski dječji psiholog kaže da se LJUBAV u dječjem rječniku piše VRIJEME. Vrijeme koje ćemo aktivno i kvalitetno provesti s djecom. Tek onda će znati da ih zaista volimo. Također, postoji i teorija o tome da što se više dajemo djeci kad su mala, to će nas manje trebati kad narastu velika.

 

U školama također nemamo uvida u način rada i odnos prema djeci, osim kad nam to djeca ispričaju. Ili kad vidimo da postoji problem. Ti problemi se kod nas teško rješavaju jer naš kadar nitko od nas roditelja ne evaluira niti ikoga zanima jesmo li mi uistinu zadovoljni uslugom koju školska institucija pruža. Eto, niti prosvjed za reformu školstva nije imao baš nikakvog učinka. No ipak, možemo uvijek djelovati kao pojedinci i ne dozvoljavati da se prelaze granice dobrog ukusa. Uvijek imamo izbor. Izbor za koji se moramo izboriti. To je teži put, no isplati se. Mi smo ti zbog kojih te institucije postoje. Ne idu djeca u vrtiće i škole zbog toga jer netko za to prima plaću, bez obzira kako radi svoj posao. Tu plaću bi svakako trebalo podići, no s tim bi trebalo podići i kvalitetu rada. A kvaliteta rada bi trebala biti transparentna. Ako netko voli i želi vojnički odgoj svoje djece, upisat će ih u takve ustanove. Oni roditelji koji cijene druge vrijednosti, imat će mogućnost izbora.

 

U konačnici, tko je odgovoran za odgoj naše djece? Po zakonu smo odgovorni samo mi, roditelji. No kako možemo znati tko nam i kako odgaja djecu kad nisu s nama, ako u taj dio njihovog života nemamo uvida? Budite informirani. Učite i obrazujte se kao roditelji. Nije na odmet poznavati i zakon koji bi trebao biti na vašoj strani. Znam da mnogo radnika u institucijama ne voli obrazovane i informirane roditelje no to vam znanje nikako ne može biti na odmet.

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima
Jasna Jelena Andres
Majka, dramski pisac, scenarist, dizajnerica cipela. Zagrebačkom titulom Akademski dramaturg, iako sam zapravo diplomirala kazališnu i filmsku umjetnost u Rimu. Završila sam i srednju obućarsku školu u Vukovaru, no to je manje bitno. Nekoć filmski kritičar te gonič robova i dio velikog mozga na filmskim i televizijskom snimanjima. Nešto sam i režirala. Bijah pjesnikinja, a danas samo rimujem djeci kad ih treba nasmijati. U potrazi za izdavačem svoje zbirke kratkih priča koje još nisam poslala ni jednom od spomenutih za kojima tragam. Držim svijet na oku.