Samoća je zdrava, ne vjerovali ili da

376

Frendica mi priča o svojoj frendici. Gotovo je, trese se, svijet se srušio. Šta je, pomislim, da nije netko u familiji bolestan, da ju nije neki jebivjetar prevario sa sestrom ili je dobila otkaz na poslu jer nije dala šefu? Ništa od toga. Prekinula je sa dečkom, planirano, a nije joj upalilo sa već unaprijed pripremljenim zamjenskim dečkom. Sama je tri mjeseca, jezivo! U panici je, paranoična, gotovo je! Dogodilo se ono čega se najviše bojala, nema dečka.

Razmišljam o tome kakav osjećaj može donijeti takva tragedija, što nije jednostavno jer sam zaboravila kako je uopće imati vezu, kako sam živjela u vezi, jesam li bila svjesna da postoji život nakon veze ili je to samo mit. I ostala duboka egzistencijalna pitanja.

Spomenuta djevojka izlazi na spoj sa dečkom koji joj se uopće ne sviđa. Jedini je na vidiku koji želi vezu s njom. A spoj je bio blaga katastrofa. Toliki nedostatak kemije da ga zove „brate“. A on još gori, nakon lošeg dejta zove ju na sljedeći. Što je, pobogu, sa ljudima?

Nema potrebe ulaziti u dublje razloge straha od samoće jer valjda je potrebno samo malo zdravog razuma da shvatiš da nema ništa loše u nemanju partnera i da to ne znači da nešto s tobom ne valja. Ili samo tako mislim, očito. Valjda sve proizlazi iz očekivanja da će nam neka druga osoba popuniti praznine u životu, čak i ako je ta osoba sjebanija od nas. Neće.

Što se događa u očajničkoj potrazi sa drugom polovicom (ježim se na bilo kakve fraze o polovicama ali neka bude ovaj put)? Dakle, u očajničkoj potrazi za „tim nekim“, ostavljate potpuno isti dojam kao kad jako, jako smrdite. Očaj se nanjuši na kilometre. Čak i kada si ne znamo objasniti zašto nas netko toliko odbija, to je najčešće jer taj netko zaudara na očaj, zato što treba nekoga, nebitno koga.

I tako, umjesto trčanja iz veze u vezu, posvetila sam se radu na sebi. Provela sam duge mjesece razmišljanja o tome kako mogu postati bolja nego što sam sada i provodila to u djelo, nekad više, nekad manje uspješno. Važno je da napredak postoji. Ako mogu reći u ovom trenutku koliko sam glupa bila prije godinu dana, znači da sam uspjela, da postoji konstantan progres. A dok nisam bila zadovoljna, nije mi palo na pamet ni pomisliti na vezu, sve dok ne izvučem najbolje što mogu – za sebe, za one koji me poznaju, za one koji će me tek upoznati. Nisam ovdje da bih bila nečija zamjena za prethodnu djevojku, ili još gore, zamjena za mamu. Ovdje sam samo ja.

Jedan od najtežih izazova je biti potpuno sam. Mislim, sam kao Pale sam na svijetu. Lako pričati kako je super biti sam uz maraton serija i tipkanja po mobitelu sa tri frendice. Kada uklonimo sve distrakcije i ostanemo samo sa svojim mislima, koje nisu uvijek lijepe i ugodne, onda postaje jasno koliko je to zapravo teško, mnogo teže nego što zvuči. Ali zato donosi tako oslobađajući feeling, kada nakon tone frustracija naučiš biti u miru sam sa sobom. Nisam sigurna koliko bih mogla razmišljati o tim stvarima da je uvijek postojao netko. Tada bih bila uvijek fokusirana na nekog drugog, a ne na sebe.

Ono što je posebno privlačno je imati svoj život, ispunjen i sretan, ili makar samo ispunjen. Da si ne znam koliko u banani moraš imati to nešto što te veseli. Dakle, umjesto bijesne potrage za svojom zakrpom, sjeti se samo što sve možeš raditi umjesto toga. I ne samo to, već koliko cool ljudi ćeš privući u svoj život kad se zabavljaš. Ej, tko još ima vremena za gluposti, dan je prekratak!

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima
Marina Momčilov
Buduća kemičarka, karaoke rockstar i raspisana avanturistica. Obožavam glazbu, pisanje, parfeme, pivo i putovanja. Istražujem psihologiju i međuljudske odnose. Gurmanka i hedonistica. U nestabilnoj vezi sa fitnessom. Rušim predrasude i ugodno mi je u toj ulozi.