Savjeti za odrastanje

98

Sjedim u dnevnoj sobi i baš si nešto razmišljam… Već je 6. listopad. Za dvadeset dana punim dvadesetšest godina. Kako ja uvijek nađem neki blesavi razlog zašto bi nešto trebalo biti posebno, tako sam i taj svoj rođendan označila kao vrlo posebnim.

Osim što mi 26. rođendan pada baš 26. listopada (da, zato mi je vrlo poseban), ovo je prva godina da ga slavim u potpunosti sama. Kupit ću si 26 limenki piva, zapalit 26 svjećica i zaželjeti 26 realnih želja koje će se prije ili kasnije i ostvariti.

Zašto je toliko vremena prošlo od mog prvog posta?

Nisam pobjegla, nažalost. Bilo bi bolje da jesam, ali samo za mene. Tad bi svi moji tereti pali na leđa mojih roditelja, a to je nešto što ne želim. Volim sama izgurati svoja sranja. Odgovor je, jebiga, imam stari laptop. Mislim, odličan je to laptop bio u svoje vrijeme, sad je samo prosječnih karakteristika kojem ne radi dobro hlađenje pa prestane s radom nakon par mjeseci. Jedna od želja za ročkas – novi laptop.

Naslov je “Savjeti za odrastanje”, gdje su tu savjeti?

Nema tu nikakvih savjeta. Mogu vam samo ispričati priču koja je lijepo počela prije 4 godine. I mogu vam ju ispričati bez imalo grižnje savjesti i potpitanja u svojoj glavi: “A što ako on to pročita?” Ma znaš šta? Zaboli me ona stvar ako on to pročita. Tako i vi draga djeco, budite svoji, budite samostalni i vjerni samo sebi. Ne morate nikome drugome polagati svoje račune. Ja nažalost moram položiti još neke račune banci, ali to nije vaš problem.

Ta lijepa priča koja je počela prije 4 godine je, igrom okolnosti, završila tužno prije 3 mjeseca. Bila je lijepa i sretna dok je trajala. Pomirila sam se s tim i sad mi je opet lijepo i opet sam sretna. Što je najvažnije, sretna sam i zadovoljna sama sa sobom. I želim da tako i ostane – također jedna želja. Ono što je meni ostalo trajat će do 2025. Alo kompa! Do 2025.! 2025. godine položit ću svoj zadnji račun banci. Ja se iskreno nadam da ću ga položiti do kraja 2020. – još jedna želja! A tad ću napokon početi ulagati samo u sebe i jedino sebe.

Zašto sam se toliko žrtvovala, davala od sebe za druge, a ni ja nisam imala? Zato što sam bila sebična. Mislila sam da će tako i meni biti bolje. Imam, još uvijek, 25 godina, a nemam položen vozački ispit koji tako silno želim. I to ne samo B kategoriju. Bitno da imam kredit za auto koji također više nemam. Zašto sam digla kredit za auto, a nemam vozačku? Digla sam ga da bi moj frajer imao šta voziti. Uključujući mene na posao i s posla dok ne položim. Digla sam ga da bi njemu, meni, NAMA bilo bolje. Trebao nam je auto i nije mi bilo žao.

Krajem prošle godine oboje smo dali otkaze na svojim stalnim i dobrostojećim poslovima kako bi otišli u Njemačku. Koju sad Njemačku? Pričali smo o Irskoj, od kud sad Njemačka? Pa znaš… Dobro, dobro. Okej! Idemo u Njemačku. Da tebi bude bolje, meni, da NAMA bude bolje. Što ćemo i kako ćemo? Dobro, dići ćemo još svatko po jedan kredit da imamo na računima love za rate ovih kredita i početak života u Njemačkoj. Zajeb! Znači OGROMAN zajeb. Vratili smo se u Slavoniju, da ne moramo plaćati stan, režije i ostalo u Istri jer nam je to dodatan i nepotreban trošak dok ne odemo u tu Njemačku. Pametno u jednu ruku, u drugu baš i ne.

Frajer je odlučio da ipak ne idemo u Njemačku jer je dobio posao u Slavoniji bez beda zbog prethodnog istog radnog iskustva. Ja nažalost nisam, jer eto, očito nemam dovoljno dobrog radnog iskustva. U Slavoniji se možeš zaposliti kao konobarica u nekoj lokalnoj birtiji jer pored kladionica to jedino još dobro radi – donekle. Ali ni to mi nije polazilo za rukom jer, eto, nemam radnog iskustva kao konobarica, a u kladionicama rade već iskusne žene. To je kao kad netko postane ministar, drži se svoje fotelje. “Da nama bude bolje” nabijem na kurac.

I tako sedam dugih mjeseci. Sedam mjeseci bez primanja, samo davanja. Malo je za reći da sam bila frustrirana situacijom. Pomirila sam se sa svime, prihvatila nametnute kompromise… da nama bude bolje. Ali ja nemam više od čega živjeti. Ostalo mi je par tisuća na računu i stislo me kao i većinu stanovništva. Smišljala sam što ću i kako ću sve do tog jednog popodneva kada mi je priopćio kako njemu to više nije to i da smo postali kao brat i sestra. De nemoj srat! Haha… Pa mogao si mi prije reći da to misliš, prije bi otišla da MENI bude bolje.

Da… Vratila sam se u Istru, vratila sam se sama. Živim sama, imam posao, vozački još uvijek nemam, ali doći će i on na red. Evo, samo da položim još koji račun u banci i napokon stanem sigurno i stabilno na svojim nogama, sama, za sebe… I zato će ovaj rođendan biti poseban. Zaželjet ću 26 želja da meni bude bolje.

Budite svoji, budite samostalni i vjerni samo sebi.

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima