SILNIČENJE

134

Kafić na otvorenoj terasi, kraj je travnja, zubato sunce. Pored mene za stolom razgovaraju dvije žene, jedna starija, a druga s možda nekih dvadeset i šest-sedam, ne više. Mlađa prekida razgovor i nestrpljivo pogledom traži konobara.
– Pa gdje je taj glupan? Smrznut ću se tu!
– Pusti sad njega, doći će. Reci ti meni točno što je to bilo, kako je sve to ustvari počelo?
– A rekla sam ti, čovjek je lud. Poludio!
– Polako, polako, daj od početka…
Starija, prosijede kose uvezane u rep i profinjena lica na kojem su se isticale naočale narančastih okvira i u bundi ispod koje se nazirao tamnoplavi elegantan poslovni kostim, smirivala je djevojku.
– Pa, evo. Sjećaš se kad sam te nazvala prošli tjedan?
– U ponedjeljak?
– Da. Javila sam se uredno gospođi Ani u resurse, kao što si mi i rekla. Smjestila me i sve je bilo divno i krasno, jedino mi je onaj ured nekako premalen. I još pored zahoda i kuhinje, svi puše unutra! No dobro, ionako su mi rekli da je to samo privremeno. Čuj, bio je to moj prvi dan posla, pa da su mi dali stol u liftu bila bih presretna, ne!
– Da. I dalje?
– Ništa. Baš sam si sredila neke papire i stol kad, evo ti njega. Otvori lik vrata i stoji, bulji. Ja ga pozdravim, a on meni kao, kolegice, ja sam vaš šef, Ante Čulo, šef kompletne popodnevne smjene. Rekoh, drago mi je, i pružim ruku. On je gleda ko mrtvu kokoš. Znate kolegice, veli, ne trpim nikakve prisnosti u poslovnici. Uljudnost da, dapače, ali prijateljstva ostavite za poslije radnog vremena. Razumijete? Što ću, klimnem glavom i gledam što dalje. Drugo, veli on, sutra se obucite primjerenije. Ovdje nam dolaze stranke ako niste primijetili. Ovo je ugledna firma, nije cirkus, razumijete? Okrene se i ode. Halooo… Okej, ja odahnem. Kad, za pola sata evo ti njega ponovno. Kolegice, bio je neš nadrkan, tko vam je rekao da se ovo radi ovako? Stavi mi na stol popis komitenata koji sam napravila. Ja ništa, samo se smješkam. Nisam imala blage o čemu se radi. On me gleda ko bik u šarena vrata. To je vama smiješno, veli bijesno. Ja ga pitam da što ne valja, a on kao da sam mu opalila šamar. Što ne valja, još pitate! Pa gdje ste to učili da se ovdje stavlja paraf? Vaš paraf! I pogledajte gdje ste udarili pečat! Po kakvim vi to zakonima radite, vikao je. Meni neugodno, tako nešto nisam doživjela nikad. Nikad! I sad kad se sjetim..
Uto dođe konobar. Mlad, zgodan i nasmijan.
– Izvolte.
– Bundu! – reče mu djevojka gledajući ga ljutito.
– Kakvu bundu?
– Pa, smrzli smo se ovdje, čovječe!
– Aha!
Dečko se nasmijao.
– Pa sjedite onda unutra, ima mjesta.
– A što ste onda stavili stolove na terasu?
– Pusti Nina, nije mali kriv. Vjerojatno je to do gazde. Što ćeš popiti?
– Da, nitko nikada nije kriv! U ovoj državi svako radi što hoće, a krivca nigdje! Kapučino s vrućim mlijekom! Malo mlijeka, ne litru! I natren.
– Dobro, a za vas gospođo?
– Samo kavu s mlijekom.
– Običnu?
– Da.
Osvrćući se, konobar uz smiješak ode. Djevojka je to primijetila.
– Naravno, majmun se smije! Njemu je to smiješno. A da ima idiota za šefa, kakvog imam ja, vidio bi!
– Daj, pusti. Reci, što je bilo dalje.
– Što? Gdje smo stali? Aha… I onaj kreten mi je stvarno donio Pravilnik o poslovanju, zamisli! Veli, sada mi ovo pročitajte naglas, da zapamtite. Evo, ovo što sam vam podcrtao. Ja čitam i jedva vidim kroz suze. I, veli on kad sam završila, gdje ste tu pročitali da piše „paraf“? Gdje? Nema kolegice toga u ovom Pravilniku ne-ma! Ja ga gledam i ne vjerujem što trkelja. Cijela ta gužva oko glupog potpisa. Pa čovječe, mene su učili da parafiram! Starija je žena prekine.
– I? Što je bilo na kraju?
– A ništa. Potpisala sam se punim prezimenom, ionako ih imam dva.
– Jel te onda pustio na miru?
– Šališ se! Dojurio je ponovno za deset minuta da kako sam to udarila pečat, da se to ne radi preko prezimena, da nije dovoljno vidljiv, da sve to skupa mora biti dva reda niže i tako. Opet se uhvatio za taj moj usrani potpis i sve ispočetka. Nisam više znala što da mislim, totalno me izludio!
– A ti? Jesi mu ti rekla nešto? Odgovorila, bilo što…
– Pa nisam. Kako? Tek sam došla, nisam imala pojma što i kako se radi. Samo sam slušala i gledala. Najradije bi poslala sve, znaš već kam!
– Dobro. Jel bilo još nešto?
– Pa, nije, taj dan ne. Sjećam se samo da sam jedva dočekala da prođe. Zamisli, prvi dan na poslu i ideš doma u suzama. Pa jebote…
Usne i brada su joj podrhtavali.
Konobar donese naručeno.
– A gdje je natren?
– Evo, sad ću vam ga donijeti.
I dalje se smijuljio gledajući djevojku.
– Požurite! Dok vi dođete zaledit će nam se kava.
– Pa stvarno, mogle ste unutra, ima mjesta…
– Ne hvala, samo vi meni donesite moj natren.
Dok je odlazio gledala je za njim.
– Ovaj kao da mi to namjerno radi. Kak je uobražen! Vidi samo kak hoda, ko neki Apolon.
– Ajde, pusti maloga, što si se za njega ulovila. Reci dalje, što je bilo dalje…
– Pa uglavnom isto. Ustvari, ja naivka, mislila sam da je mu je taj dan bio loš, da je to sve slučajnost međutim, vraga!. Sutra, čim sam došla, eto kretena, kao da me je čekao iza vrata! Bane onako, bez kucanja. Kolegice, veli, a ja se smrznem, pišite te brojke skraćeno da to izgleda urednije. I molim vas da vodite dnevnu statistiku, da ne moram ja. Zar vas nisu tomu učili na fakultetu? Meni opet grunu suze, sve mi se zamutilo. Pa što sam ja Bogu skrivila da mene zapadne takav idiot? Ma… Onda je za sat vremena došao i odveo me u podrum da slažem neke stare registratore u arhivi i što je on bio bezobrazniji, ja sam se više smješkala. Jedino to sam i mogla! Još da mu pokažem, starom prdonji, da me slomio? A ne, to mu nisam htjela priuštiti!
Konobar je donio natren. Hineći ozbiljnost, s lijevom rukom iza leđa i uz duboki naklon pružio ga je djevojci.
– Samo za damu…
Ona ga je pogledala i u očima joj je zaiskrio osmjeh.
– Hvala.
Dok je odlazio gledala je ispod oka za njim.
– I što je bilo dalje?
Djevojka je nije slušala, i dalje je zamišljeno gledala za mladićem.
– Nina! Heeej, dobro jutro…
– Oprosti.
Postiđena, djevojka je odvratila pogled s vrata kafića.
– I da, do kraja tjedna smišljao mi je sve moguće i nemoguće poslove i maltretiranja. Čuj, pa ja sam tek s faksa, zelena i naivna, vremena koliko hoćeš – njemu idealno da me tlači. I kruna svega, jučer. Kolegice, veli on, malo sam se raspitao o vama. Od kontrolora skupine saznao sam da ste vi najbolja u posljednjoj grupi koja je primljena, a poznaje vas još dok ste bili ovdje na praksi. Veli da ste radili s njim u jutarnjoj smjeni i da ste najbrže učili. Stvarno vas je nahvalio. Blenula sam u njega i ništa mi nije bilo jasno. Otkud sad ta promjena? Pa nije valjda i on samo čovjek? A onda je nastavio. Kolegice, u ovih tjedan dana napravili ste puno pogrešaka. Dobro, nisu to bile neke velike greške, ali mi si to ne možemo priuštiti. Nakon onih pohvala mog kontrolora mogu samo pomisliti jedno, a to je da tu postoji neki privatan interes između vas dvoje. Znate vi vrlo dobro na što ja mislim i odmah ću vam reći – mi to u našoj sredini nećemo trpiti. Naša kuća ima ime i ugled! Osim toga, ja još imam devet godina do pune mirovine i to dobre mirovine. Ne pada mi na pamet trpiti primjedbe Uprave zbog pogrešaka svojih podređenih. Od sada ćete mi biti pod posebnim povećalom i na najmanji znak da tu nešto ima, letite van, razumijete? Naravno da nisam razumjela ništa. Pomislila sam da je lik stvarno lud! Ha-looo… Ono, što bi ja mogla imati s oženjenim muškarcem duplo starijim od mene, pa to je suludo! Možeš misliti kako mi je prošao ovaj vikend. Kad znam da se i sutra moram tamo pojaviti… I prekosutra i za mjesec dana i tako tko zna do kada…. Ona sobica pored zahoda, ono brdo papira i brojki, monstrum koji samo čeka da se pojavim, ono silovanje… Ja to ne mogu, ja to stvarno ne mogu i gotovo!
– Hajde, hajde, bit će to sve u redu – reče joj žena pokroviteljski.
Još su desetak minuta razgovarale pa starija ustane.
– Čuj, ja sada moram ići, imam kolegij. Daj mi se javi sutra, da se malo vidimo idući vikend. Ovo ostavi, ja ću platiti – reče i potraži novčanik u torbici.
– Ne, mama, ja ću. Ostat ću još malo, imam dogovor s jednom frendicom.
– Kako hoćeš.
Dok je odlazila, žena u skupocjenoj bundi od sivog nerca sa smiješkom je gledala kako mlad konobar prilazi djevojci koja je sjedila za stolom. Nečemu su se od srca smijali.

Postariji visok i koščat muškarac u sivom odijelu stajao je i gledao kroz veliki prozor ureda na 23. katu. Bilo je kasno popodne i krovovi kuća ispod njega odbijali su krvavo crvenu svjetlost sunca u zalasku. Leđima okrenut tajnici predsjednice Uprave nije pokazivao nervozu koja ga je polako obuzimala.
– Izvolite, predsjednica će vas sada primiti.
Muškarac popravi kravatu, prođe prstima kroz sijedu kosu i pročisti grlo.
– Hvala.
U velikom uredu, za crnim stolom od mahagonija, sjedila je žena. Uz smiješak ustane, popravi naočale lijepih narančastih okvira i pruži mu ruku.
– Dobar dan, gospodine Čulo. Ja sam nova predsjednica Uprave i puno, puno sam toga čula o vama…

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima