Škola za život: samo pilot projekt ili game changer?

165

Evo, javljam se iz kišne srpske metropole u ne toliko kasne sate, ako se vodimo ljetnim računanjem vremena i ljetnim rasporedom spavanja, kada se kazaljke pomaknu za jedno pet sati unazad. Nema osobe na planetu kojoj bioritam nije uzdrman uoči godišnjeg odmora ili školskih praznika, a jednom kada maturiraš – odmor kao takav poprima jedan sasvim drugi oblik. Ne tako da se čovjek počne „odmarati drugačije“, već odmor, odnosno vrijeme bez konvencionalnog posla (za freelancere odmora nema!) počne posve drugačije doživljavati. Datum je deveti rujna, prvi nastavni dan u novoj školskoj godini, a to samo po sebi zna dovesti do stanja opće panike. Koliko je ona racionalna stvar je individualne prosudbe – no sa sigurnošću se može ustvrditi kako su ove godine stvari ponešto drugačije.

Republika Hrvatska od danas broji cjelokupni školski body uključen u provedbu Kurikularne reforme, s preko dvjesto eksperimentalnih razreda. Kako doznajem od Jutarnjeg, prvi značajniji službeni gafovi javili su se već u travnju ove godine od strane ministrice znanosti i obrazovanja Blaženke Divjak, kada je odlučila da će se praksa „jedan tablet po učeniku“ primjenjivati tek od viših razreda osnovne škole, a učenici nižih razreda tablete će morati dijeliti s kolegama. Na kongresu ravnatelja osnovnih i srednjih škola održanom u svibnju prošle godine na Malom Lošinju Divjak ističe važnost ravnatelja svih škola kao aktera u izvođenju reformnih procesa, digitalnoj transformaciji škola i adekvatnoj informatičkoj potkovanosti, ali izostavlja najvitalniju opremu škole – profesore.

Naravno, krucijalnost ravnatelja je nepobitna kada su u pitanju odluke ovakvog kalibra, a tiču se obrazovnih struktura i općenito budućnosti obrazovanja u Hrvata – no ako kao kolektiv ne poradimo na jačanju senzibiliteta (samim time i pozitivnog autoriteta) profesora – budućnost našeg obrazovnog sustava leži u kamenju, ugljenu i klečanju na kukuruzu. Finsko se školstvo s pravom uzima kao neka vrst orijentira u donošenju odluka, ali u ovakvim i sličnim instancama, kad su u pitanju reforme bez glave i repa, reforme bez jasne vodilje, dovoljno upečatljive autoritativne figure s određenom dozom iskustva – finske se metode obrazovanje više fetišiziraju nego usvajaju i primjenjuju. Pat pozicija u kojoj se trenutno nalazi temelj modernog društva (obrazovanje) derivat je manjka konkretne i smislene vizije kod game changera poput ove reforme, koja također nosi ime „Škola za život“. Plastično prezentirano – ne postoji priručnik kojim će se profesor bačen u novi, eksperimentalni obrazovni program moći poslužiti i svoj posao odrađivati u skladu s novoutemeljenim normama. Što se tiče cijele priče oko važnosti ravnatelja, uloga vrha obrazovne jedinice jest, prije svega konfiguriranje klime u kojoj će se reforma na nivou pojedine škole sprovesti. Iz osobnog iskustva mogu reći kako manjak koherentnosti kolektiva (aforementioned klime) može dovesti do katastrofalnih posljedica za sve učenike jedne obrazovne ustanove. Postoji, i bitna je samo volja (ili odsutnost iste) nastavnika, a tek ćemo vidjeti što to sve znači u praksi i kako će se ključni činovi ove situacije odviti.

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima
Ivan Slijepčević
Osamnaestogodišnji tudum iz malene Pule sa zdravom dozom stava. Ništa više, ništa manje.