Srodne duše prepoznaju se na cesti

309
Srodne duše prepoznaju se na cesti

Reći ću vam samo ono što je za vaše glupe mozak wannabeje bitno: Ona je nešto mlađa od mene, visoka koliko žena i treba biti visoka, teška koliko žena treba biti teška. Studirala je davno nešto… ma, vama nebitno. Puno je lakirala nokte. U svakom slučaju bila je posebna. Posebna za nekog toliko superiornog poput mene. Ona je čudna. Ili jako šutljiva. Ili jako pričljiva. Ima i psa. Tako smo se i upoznali jer naši su psi veliki prijatelji od samog početka.
Dakle, ona i ja upoznali smo se na cesti. Moja stara bi rekla da koj kurac skupljam prijatelje po cesti umjesto na poslu ili faklutetu. Što je zapravo točno! Ali na cesti možeš upoznati super ljude kakve na glupim mjestima kao npr. škola ili fax nikada nećeš naći.

Onda mogu postaviti pitanje jel to nekakva sudbina ili neš tipa toga? Ili jednostavno prirodno spajanje srodnih duša. Ako je ovo drugo, onda iz toga opet proizlazi pitanje: jel srodna duša samo jedna na svijetu ili ih ima na tisuće, na ulicama gradova u kojima nikada nismo bli ili smo jednostavno prošli pored njih ni neokrenuvši se!

U jednom mom takvom smislenom izlaganju o sudbini prekinuo me promotor birca koji je visio tamo svaki dan i izigravao u najmanju ruku vlasnika:

”Ma lega ti si moj kurac, kurac koji se boji vlastite sjene, ma možeš mi popušit, pa kako te nije sram srati tako bez veze, dobro je, očito je da nemaš srama, jedino kad se pogledaš u ogledalo ujutro pa vidiš sram u svojim očima što si uopće živ…”

Oduvijek su me fascinirali ovakvi stvorovi. Ne znam otkud mu motivacija i volja da ulijeće gostima kafića s ovakvim primitivnim nepotrebnim komentarima. Frajer si brije da me actually ”skurio”. Ha! Jada li! Ne zna niti rečenicu sročiti. Što je najtragičnije, ima jednu jedinu Radiohead majicu koju fura osam od ukupno sedam dana u tjednu. Na neki način me i čudi što budala i primitivac poput tog promotora inzistira na Radiohead majici. Takvom više priliči majica ”Dukat svježe mlijeko” i slika Lane Jurčević u novčaniku.

Tu postoje jedna pozitivna i jedna negativna strana: pozitivno je što frontman Radioheada nije u Hrvatskoj pa da vidi kakvi štakori kaljaju ime njegovog benda, a negativno je što naspeedirani partijaneri ili barem skinjare ne izlaze u taj birc i ne vide govnara u Radiohead majici koji fakat treba pobrat batine. Batine je zaslužio jer je skupio hrabrost da obuče Radiohead majicu s time da ne zna razliku između pjesama Fake Plastic Trees i Motion Picture Soundtrack, a o njegovom nerazumijevanju pjesme Creep neću niti govoriti.
Luzeri i drkadžije poput ovog uljepšavaju mi svaki tren mog nenadjebivog postojanja. Takvi stvorovi su za mene beznačajniji od opušaka mojih cigareta! Ne služe apsolutno ničemu! Opušci ili popularno ČIKOVI ipak nečemu služe: kad nemam para i kad nemam cigareta onda pušim te jebene opuške! A ovi nadrkani kao ovaj s jeftinim komentarom u životu može biti samo degustator opušaka.

Taj se posao obavlja tako da osoba tj. stvor žvače opuške te u bilježnicu zapisuje sva opažanja o toj zabavnoj radnji, a kad bilježnicu ispuni do kraja, pošalje je Društvu za zaštitu opušaka. A to društvo, naime, ne postoji!

Toliko o korisnosti brojnih osoba poput ovog silno važnog promotora koji je osjetio potrebu razjapit svoja primitivna šupak-usta te zasmrdit cijelu prostoriju svojim istinski primitivnim te nadasve nepotrebnim govno-effect komentarom. Crkni!

Takvi glupani preostalo vrijeme do smrti trebali bi provesti trenirajući neki besmisleni sport kao npr. pikado! Da! Idiote, nadam se da ćeš ostatak svog malenog smrdljivog života provesti u čekaonicama za satove treniranja pikada!!!!!!!!!!!

Da se vratim na stvar. Ona i ja imamo puno toga zajedničkog, npr. mrzimo obrazovne ustanove iz milijun razloga. Jedan od tih razloga su osobe koje ondje rade! Sve ih treba pobiti! Bilo kako! Sjekirom, sačmaricom, džepnim nožićem, dinamitom ili jebenom atomskom bombom! Navest ću vam jedan primjer, pokušajte shvatiti, znam da nećete, ali ipak…

Počnimo. Da bih pokazao svoju genijalnost i nezamislivu glupoću pojedinaca koji svoj kruh krvavo zarađuju u prosvjeti, odlučih vam ukratko prepričati jedan sastavak koji sam napisao nekoć davno, početkom četvrtog razreda srednje škole.

Moja tadašnja profesorica, koja danas, ako ima imalo pravde na ovom usranom svijetu, gori u jebenom devetom krugu Danteova pakla, revoltirana mojim kontroverznim tekstom o istrebljenju glupih gmazova poput delfina, u školu je na razgovor pozvala moje glupe roditelje

Naravno, pošto sam BOG i samim time dobro upućen u sve tajne karate i te-kvan-do vještina, nikakve batine nisu dolazile u obzir, ali mi se džeparac drastično smanjio te sam jebene čajeve i sokove konzumirane po terasama kafića najužeg centra Zagreba bio prisiljen ispijati uz sponzorstvo moje najdraže nje. Koju sam upoznao na cesti. One s početka.

Da ne dužim, uz brojne prijetnje ako ne učinim suprotno, morao sam se zakleti na predragi Radiohead da će moja sljedeća zadaćnica biti nešto normalno. I tako je nastalo moje, od mnogih hvaljeno, od mene prezreno, meni nevažnom ocjenom 5 nagrađeno djelo pod totalno glupim nazivom ”Duša moja čaroban je kraj”. Tema je bila što za mene znači škola, a ja sam u svom glupom sastavku opisao sreću što me putem do škole pregazio tramvaj re sam mrtav i ne moram na sat hrvatskog jezika.

Kada sam početkom drugog blok-sata provjerio taj tekst i počeo ga prepisivati u jebenu zadaćnicu, osjećao sam se kao Anthony Kiedis. Zašto? Odite na Google i napišite ”Zaphyr song lyrics” i kliknite prvi link. Ne razumijete engleski? Iako vam najtoplije preporučam da se odmah bacite pod pikado-tramvaj, nerazumijevanje engleskog trenutno i nije toliko relevantno. Zašto? Pa, ta pjesma, kao i većina ostalih pjesama Red Hot Chili Peppersa ima jako besmislene riječi.

Štoviše, uvjeren sam da se Kiedis i ostatak veselog društva koje čine Frusciante, Flea i onaj drvosječa-bubnjar Chad Smith, pokvareno, u privatnosti svoga doma, smiju milijunima obožavatelja diljem svijeta što pjevaju njihove pjesme, koje mnogi proglašavaju najboljima u povijesti – Otherside, Scar Tissue… Tj. najbolje su onima koji ne shvaćaju kakvo su Amerika i njeni proizvodi SRANJE! Da, gubim misao… Aha, a oni sami, koji su napisali te pjesme, jedva da ih razumiju. Ili imaju neki ”inter nos” smisao, karakter koji, uz sve moguće interpretacije, nama na kraju ne bi trebao značiti apsolutno ništa. Dopirem li do vas?

Profesorica je potrošila čitavih 45 minuta hvaleći moje djelo napisano isključivo iz mržnje prema njoj, a definitivno sam siguran da ga nije razumjela. Jer hej, da ga je razumjela, razumjela bi i moju mržnju prema njoj samoj i ne bi hvalila mene i zamislite, sebe, jer je ”upravo ona uspjela prijeći barijere i osloboditi moj dar”.

Duhovito, profesorice, jako duhovito. To djelo razumijem danas još samo ja i moja srodna duša s ceste, ona. Njoj sam otkrio sve ono što vjerojatno za svog života više nikome neću reći. Spomenut ću samo trag kojim možete krenuti. Trag kojim sam krenuo ja kad sam počeo biti svjestan svoje superiornosti, a koji me doveo do otvaranja novih, nepreglednih spoznaja i vidika, u čije su me postojanje uvjeravali do tada samo u trećerazrednim art-filmovima…

Zar ta jebena debela droljetina profesorica nije shvatila da je to što radi klasičan primjer sputavanja nečije kreativnosti?! Zar su je to učili na jebenom Filozofskom? Da li je ona za studiranja imala predmet jebenu PEDAGOGIJU U ŠKOLSTVU? Možda i je, ali se na predavanjima definitivno bavila nekim drugim aktivnostima tipa čačkanjem svojih ružnih noktiju.

U mojim filozofskim mislima omela me činjenica da moja srodna duša s ceste danas bulji u mene više no obično. No atmosfera je loša. Danas nije baš pričljiva.

Popio sam dvije pive, jednu kavu i popušio još nekoliko cigareta – dok me onaj smrdljivi kvazi Radiohead fan promotor s podsmijehom gledao. Brije si da je bolji od mene. Dobar vic..

U birc je u tom trenu ušla treba koja je u plastičnoj vrećici, s vodom naravno, furala zlatnu ribicu. Valjda ju je maloprije kupila. Odlučio sam se spustiti na nivo običnog čovjeka i od zlatne ribice zatražiti tri želje.

Zaželio sam da glupom promotoru ovog trena na glavu padne disco-kugla ispod koje je upravo stajao i bilježio nešto u neki prljavi blokić. Zatim sam zaželio da ona kaže da me voli, također ovog trena. Prve dvije želje nisu se ostvarile. Ostala je još treća želja, poželio sam da je istinita teza da živimo samo dvaput – jednom za sebe, drugi put za sve ostale. Želim živjeti samo za sebe. Sad je očito u tijeku onaj drugi život gdje svi ostali imaju pravo misliti da su dostojni biti dio mog života i maltretirati me svojim malenim no više no iritantnim postojanjem….

Disco-kugla i dalje ne pada. Ona čita novine. Zlatne ribice su sranje. Došlo mi da probušim vrećicu i da beskorisna ribetina crkne.

Previše mi je za danas. Idem doma. S njom. Djevojkom s ceste.

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima
Vibor Kaos
Izgubljen u tvom svijetu, prosječni čovječe.