Sukob mojih unutarnjih nemira

199
Sukob mojih unutarnjih nemira

Najviše od svega se bojim tame, mislim da mi se Kuja ponovno vraća. Godine, godine truda oko same sebe. Nekad bi znala biti optimistična, znaš? Toliko optimistična da bi to bilo pravo čudo za mene. Ali teško je. Tako je jebeno teško nositi se s demonima koji se vraćaju.

Socijalna fobija? Još uvijek prisutna. Mrzim je iz dna duše.
Zašto ja ne mogu biti normalna? Doslovno normalna. Mislim da bi svima oko mene bilo lakše.
Čovjek treba društvo da bi preživio, doslovno. Ali kod mene mjesto komunikacije s ljudima poput svake normalne osobe, od mene dobiš pizdarije.
Ponašati ću se tako jebeno antisocijalno da ljudima sigurno sto puta kroz glavu prođe, „ženo koji ti je kurac?“, ako dobim pitanje, odgovor će biti kratak i jasan, jer zašto bi ja pričala o sebi u detaljima.

Nekad promatram kako se Kuje iz Seksa i grada ponašaju. Skroz normalno. Nemaš pojma koliko sam ljubomorna na to ponašanje. Zašto ja ne mogu biti takva? Ali ne, ja moram imati sto tisuća kompleksa u glavi, koji mi dopuštaju da na prvi dojam ispadam frik.
Dapače, boli me kurac što takva ispadam, ali ti s vremenom dopizdi. U posljednje vrijeme se osjećam da ljudi bježe od mene. Skroz opravdano.
Kuje – koliko puta sam ja njih osramotila, vjerojatno niti one same ne broje. Nikad neću zaboraviti svoje ponašanje kad su me nagovorile da proslavimo Novu. Hladna, bahata, jebeni frik koji nakon dva sata želi biti doma u krevetu i gledati serije. U Longu svaki puta ista priča. Izvedeš me kad imam super depresivne dane, popiti ću cijelu fucking bocu votke u minuti, onda će kasnije biti problema sa mnom. Od tad mi draže uništavati se doma. Vani moram paziti koliko popijem.
Nemaš pojma kako se želim promjeniti. Želim biti skroz normalna. Bez burne prošlosti, bez sranja u glavi, bez kompleksa od koje mogu napraviti dugačku listu.. Iako neki ljudi cijene to, na prvi dojam. Sjebana je, posebna je, drugačija je. Ali, nije imalo lako imati staru dušu u mladome tijelu.

Trudila sam se znaš. Trudila sam se kontrolirati svoje ponašanje. Ne sviđa mi što, na bilo koji način povrijeđujem druge. Prilagođavala sam se drugima. Kroz razgovor, kroz izlazak, što god, samo da drugima bude ugodno u mome društvu. Mijenjala sam sebe kroz godine, namjerno, forsirano. Ali najbitnije stvari, koje moram promjeniti, ne mogu, i to me jebe.

Znaš li da sam kao klinka bila uvjerena da neću doživjeti svoju 18 godinu života?
Vjerojatno i zato sam počela izvoditi sranja. Živi danas kao da sutra više ne postoji. Borila sam se znaš, utoč uvjerenju gurala sam samu sebe prema toj budućnosti koju ne vidim.

Znaš li da sam oduvijek bila ljubomorna na starije ljude? Moj otac je totalna suprotnost od toga. On se boji starenja, i izvodi veća sranja od mene, samo kako bi zauvijek bio mlad. Ali ne i ja. Kad god gledam svoju baku, samo si mislim, jedva čekam dan kad ću ja biti takva. Imaš obitelj, stvorio si nešto, ostavio si nešto iza sebe, živiš život po nekome ritualu. Znaš li da se najugodnije osjećam u društvu starijih ljudi? Socijalne fobije nema, kao da nikada nije niti postojala.

Kroz ovo seruckanje, sam se zapitala. Možda imam socijalnu fobiju s razlogom? Ne želim uvoditi ljude u svoj život, niti ne želim da se itko veže za mene. Znam da će nakon mene ostati jebeno povrijeđeni. Zašto onda cvilim za time da budem nekome na prvome mjestu i da budem voljena? E to ne znam. Ali znam da me jebeno boli ignoriranje, napuštanje, i kada mi se tako lako pronađe zamjena. Prava ironija, zar ne?

U posljednje vrijeme se nekako prošlost ponavlja sama od sebe. Ne sviđa mi se to. Djeluje mi kao da nema bolje budućnosti, odnosno da sam prebrzo prošla život i da mi život više nema što novoga za ponuditi. Nikada nisam niti htjela živjeti ovaj život. Nekako sam se gurala i tjerala da ga živim, znaš. Sada ne vidim njegovu svrhu. Povijest se ponavlja, štetim ljudima, štetim samoj sebi, dosadno mi je.. A što je najsmješnije, imam potencijala u sebi. Potencijala za promjeniti svijet i okrenuti ga naglavačke. Učiniti ga boljim mjestom.
To je prava ironija. Očekivati da svijet bude bolji i ljepši, a ne vidim ga takvim.

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima
Hellmouth
Blog k'o blog. Pišem da izbacim iz sebe višak emocija. Želim da osjetiš svaku moju riječ. Tijelo mi je mlado, a duša kao da je stota. Žalim što ima tako puno odustalih. Kava. Cigarete. Kiša. I on.