Svi bi smo htjeli biti netko, a netko bi htio biti nitko

675
Svi bih smo htjeli biti netko, a netko bi htio biti nitko

Individualnost je relativno nova pojava u čovječanstvu. Znanstveno gledano pojavljuje se tek prije 200 godina. Na prvu se nisam slagala s time, jer sam mislila, eto ti srednjoškolskog znanja, da je romantizam bio puno prije tih 200 godina. Ali nije, počeo je 1820. To je neka prva pojava individualnosti u društvu. Od onda potreba za individualnosti u bilo kojem društvenom sloju samo raste. Moram spomenuti nekog gospodina iz stare Grčke, koji je zapalio preko 10 hektara vrtova samo da postane poznat.

Malo ekstremna današnja starleta.  Danas promatrajući društvo, posebno svoju milenijsku generaciju a i samu sebe, svatko hoće biti nešto. Svi misle da su posebni i nezamjenjivi. Buduće zvijezde i neizbrisiva imena. Posebne pahuljice koje se uvrijede na svaku sitnicu, jer eto, krhka smo generacija.  Više ne znam kako se ljudima obraćati, tj. kako ih oslovljavati pošto postoje 1000 spolova. Osobno mi je helikopter najdraži.

Pa eto, ja sam sada spol helikopter. Mislim da sam nešto posebno i da ako to stalno govorim ljudi će me smatrati čudnim. Čudno je dobro. Ako si čudan ljudi o tebi pričaju. Postao si nešto, makar živio u provinciji koja se sastoji od 10 kuća i jedne krčme. Neka si ti sam sebi glavni. U redu je imati ambicije, u redu je imati strah da ćemo nakon smrti biti zaboravljeni kao da nikada nismo postojali. Sve je to u redu.

Što je nestalo s tim da smo samo sretni? Zašto te ljudi čudno gledaju dok kažeš da želiš ostati biti blagajnica ili konobar, a ne voditeljica tog objekta? Zašto djeci govorimo kako svi moraju biti doktori, arhitekti, političari ili nešto sasvim deseto? Zašto ne možemo biti sretni sa običnim poslom i normalnim krugom prijatelja? Zašto uspoređujemo koliko je koji post dobio lajkova, umjesto da smo sretni što ga je netko pročitao?

Tužna istina je da nismo svi rođeni da bi bili poznati i slavni, tek 2% ljudi na svijetu će to postati, a i njih će vrijeme zaboraviti. Što će nam 300 menadžera a niti jedan radnik? Zašto je sramota danas reći da si zadovoljan svojim poslom i da nemaš namjeru napredovati jer ti je ok?. Mediji sami forsiraju neku ekstremnost kod ljudi koja nije prirodna. Ona ne postoji.

Ne postoje stvarne žene koje izgledaju savršeno svake sekunde i ne postoji savršeni muškarac. Opsjednutost poznatima i slavnima iz dana u dan raste sve brže i brže. Imamo previše slobode da radimo što hoćemo, a onda hoćemo sve. Pokušavajući uzdignuti se iznad svih, zaboravljamo na samoga sebe.

Postajemo iznervirane prazne ljušture koje sjaje izvana i brinu što će ljudi reći. Mrzim on osobe koje kažu da ih boli k za sve. Stari moj, to nije istina! Briga te, priznaj! Briga te tko će nešto o tebi reći, tko će te pogledati i kako. Treba se samo naučiti nositi s tim pogledima i komentarima, a ne ići doma plačući i vrišteći kao neko malo dijete.

Milenialci i pripadnici Z generacije, vratite se u stvarnost. Niste toliko posebni, krhki i glupi da ne vidite da se ponašate kao mala djeca na svim tim društvenim mrežama. Uzgojite muda i ponašajte se.

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima
Sara Branilović
Kontradiktorna osoba koja voli crnu boju i roze šljokice i zaluđena je vintage stilom. Životni moto je: Nema labavo i Nikaj se ti naj se bu.