TIHOMIR BURIĆ: TIHOEZIJA

116

Pjesnik Tihomir Burić o sebi će ozbiljno:

 Rođen sam 29.08.1983. u zagrebačkoj kliničkoj bolnici Sveti Duh.

Djetinjstvo sam proveo u malom zagorskom selu Vilanci u blizini Tuheljskih Toplica.

Osnovnu školu „OŠ Dubrovčan“ završavam u istoimenom obližnjem selu, a 1998.god. upisujem srednju školu „Škola za cestovni promet“ u zagrebačkom naselju Borongaj, te se selim u učenički dom „UD Maksimir“ (tadašnji „UD HPT“).

Srednju školu završavam u roku i sa dobrim uspjehom te se 2002.god. upisujem na Tehničko Veleučilište u Zagrebu, Prometni odjel.

Spletom različitih sretno/nesretnih okolnosti i dan danas nosim titulu „vječitog studenta“.

Vrlo brzo su moj interes postala suvremena farmakološka istraživanja i to primarno istraživanja ljekovitog bilja u čemu i sam aktivno sudjelujem. Prije 3 godine osnovao sam vlastitu tvrtku Farvilan j.d.o.o. u kojoj i dan danas ponosno obavljam funkciju generalnog direktora.

Trenutno sam sretno neoženjen i nimalo očajan, ali za svaki slučaj navodim i podatke za kontakt.

Tihomir Burić
Instagram

Facebook

Pjesnik sam tek svojih misli

Ja sam pjesnik na početku
tek s idejom i sa maštom,
ja sam pjesnik nikom poznat
pjesnik sam tek svojih misli.

Moje riječi nisu čudne,
samo stvarnost opisana,
stihove ne pozna nitko
osim misli duše njene.

Ja sam pjesnik svoje duše
koji još za njenom traga,
lutam svijetom ovih riječi
skrivam stih u kojem sniva.

Razumije me možda nitko,
čak i kada jasno pišem,
iza slova novo slovo
to je moja poezija.

Ja sam pjesnik na početku
tek s idejom i sa maštom.

Ja sam pjesnik nikom poznat
pjesnik sam tek svojih misli.

 

Pjesma naše ljubavi

Dok na hridi tebe čekam
s anđelima pjevam ja,
pjesmu koja tajnu krije
tajnu dvoje stranaca.

Svoja bijela krila viju
s njima vjetar počiva,
čula nas je cijela riva
dok je harfa svirala.

U nebo se note dižu
kroz oblake propinju,
da ti na ramena sjednu
na tvom uhu pjevaju.

Sad kad note su te našle
sa mnom uglas pjevaj ti,
anđeli nas noćas slave,
noć je puna ljubavi.

Dok ti gaziš meku travu
ja na hridi kamenoj,
gorim kao zraka sunca
i led sam kiši ledenoj.

Zapjevajmo ovu pjesmu,
za nas anđeli je sviraju,
to su naše zadnje note
naši zadnji dodiri.

Noćas kad anđeli odu
san će javu buditi,
ti ćeš slatka ruža biti
ja ću kamen postati.

Zapjevajmo tajne note
zadnji puta ja i ti,

zapjevajmo noćas skupa
pjesmu naše ljubavi.

 

Ukradi barem sjenu moju

Pronađi me u hladnoj noći,
potraži me u kutu tame,
tu su negdje moje oči,
tu samoća broji dane.

Ukradi barem sjenu moju,
zadnji dah i drhtaj ruke,
jer već sutra mene nema,
jer već sutra nema buke.

Ostavljam za sobom snove,
puštam ih na stazi leda,
magla došla je po svoje,
jutru nade svanut ne da.

Nestat ću u crnoj zemlji
pretvoren u kaplju kiše,
još se noćas čuju zvuci
od sutra me nema više.

Dah moj više čuti nećeš
ni toplinu mojih riječi,
postao sam dio vjetra
putujem ka drugoj sreći.

Ukradi barem sjenu moju
i slušaj me u dahu noći,
čuvaj me uz sjenu svoju,
i čekaj me…

Čekaj me,
jer znam da to ćeš moći.

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima
Ivica Radoš Mužinić
Uglavnom poduzetnik. Ponekad novinar. Ne čitam vijesti nego ih samo pišem jer mi je dosta laži i fejk senzacionalizma.