Tko su, dovraga, Sleaford Mods?

88
Overblown

Pošalje meni tog popodneva, dvi i petnaeste, Alan DP link, kao i inače u inbox. Alanov ukus se temelji na garage rocku i inim inačicama koje ne mogu uvijek progutati, no ovaj put sam stisla play.  Naziv banda Sleaford Mods mi nije govorio ništa, a naslov pjesme „Tarantula Deadly Cargo“ mi je obećavao puno. Zvučali su mi kao zvuci Alanove gitare kad prožme prste po njoj, pa sam im dala šansu. Zakačila se odmah na „cockney“ naglasak kojeg obožavam i iznenadila se već na prve odlomke teksta:

„Sound checks leave the bar alone
it’s ruined
everyone“

Dvojica muškaraca, koji zvuče kao višečlani band, s čistom glazbom neusporedivom s bilo kojim drugim bandom. Ove godine izašli su s albumom “Eton Alive”, prvom objavljenom za vlastiti label Extreme Eating i vrijeme je da ih upoznate.

Zovu ih glasom Britanije, u svojim pjesmama govore o tome kakva je Britanija u određenom trenutku, prilikom nastajanja njihove pjesme. Oni su nalet svježeg povjetarca u ustajaloj industriji glazbe i nitko, zapravo, ne govori o stvarima o kojima oni govore. Nijedan od njih ne skuplja ploče, niti su završili glazbenu školu, niti su glazbeni geekovi, takvi su kakvi su , Jason Williamson sa svojim vokalom koji viče parole, i Andrew Fearn sa svojim čudnim sampliranjem beatova, prenoseći post-punk na još čudniji način. Ako su tekstovi riječi nerazumljivi, teško da će Vam njihova glazba ući u uši,jer, citirala bi frenda Peđu:

„… predugo slušanje može dovesti do monotonije i iziskuje veliki napor za razlikovanje pjesama međusobno, no u malim dozama čini stvarno nezaboravno iskustvo, pogotovo ako se možete usredotočiti na textove.“

Oni su urnebesna destilacija pojednostavljene glazbe koja ima veću moć i utjecaj i imaju dobru formulu za to. Neke rečenice su smiješne i zvuče kao klasične spontane stvari koje pričaš s prijateljima, dok s druge strane neke rečenice su dirljive i pokretačke, pažljive i misaone.

Kad slušaš ovu stvar gore u kojoj nema previše glazbenog adrenalina, dosadi, ali kad pripišeš tome tekst koji govori o propasti lanca British Home Stores, s kojim je 11000 ljudi ostalo bez posla, 22000 bivših radnika bez mirovinskog fonda, a za to vrijeme je Sir Philip Green, predsjednik grupe koja je bila vlasnik, plovio na luksuznoj jahti Mediteranom (Poznato?) vidiš da su oni band koji ne samo da priča o stanju u naciji, već oni to i stvarno misle. Na propast lanca Williamson ima za reći: “Buy a company, run it down, take the money, fuck the workers, it’s legal.”

Surađivali su s Prodigy-em na njihovom šestom po redu albumu ‘The Day Is My Enemy’, u pjesmi „Ibiza“. Po meni video govori o mainstreamu otoka, o masovnoj ponudi istoga, mogla bi reći i o lošem imiđu napravljenom za sam otok do sada,  dok Prodigy-ev Liam Howlett opisuje pjesmu kao pjesmu o “tim tipovima koji se pojavljuju sa svojim pjesmama na USB sticku”.

Sleaford Modov nisu savršeni (čak su i punkeri morali učiti tri akorda, dok ovaj duo jednostavno uključi laptop i viče), ali u sve sigurnijem vremenu, gdje je glazba postala predvidljiva i otmjena u jednakoj mjeri, ovaj duo pruža istinski svježi glas – glas koji je još bolji jer psuje i zamotan je u sedam slojeva žuči.

Dokučite sami….

P.S. R.I.P. Keith Flint

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima