Virtualna smrt Nike Ostoić

746

Bijeg s interneta dogodio se spontano jer inbox mi je drndao, a to nisu bili ljudi od kojih sam željela išta čuti. Ostavila sam sve, i Facebook i Instagram. Toliko sam promijenila stanje uma da sam imala noćnu moru u kojoj me netko tjerao da listam news feed, a ja sam plakala. Promijenila sam sve e-mail adrese. S ciljem da me više ne može kontaktirati nitko. Nika Ostoić više ne postoji. Ona živi, ona diše i ona je slobodna jer više nema društvenih mreža. Ovo je njen pozdrav čitateljima Revolucije.

Zašto, pobogu, pišem o sebi u trećem licu? Prestat ću.

Imam neku čudnu želju biti zaboravljena. Jer ne mogu više postojati na internetu bilo kao Facebook persona, bilo kao kolumnist bilo kojeg medija, bilo kao bloger i – uh što ne volim tu riječ – influencer. Želim se ne bojati svog inboxa i manijakalnih poruka koje u njega stižu i to sam riješila tako da ga više nemam. Dosta mi je ponuda za prostituciju, upita koliko je sat sa mnom te prostitutki koje se nazivaju mojim kolegicama, a ne pišu same svoje textove.

Dosta mi je onih situacija kad sama sjednem na kavu, ponekad pivo, ovisno o dobu dana pa mi konobar  ili neki gost priđu sa spikom: ”Ti si blogerica, jelda?” To je ta neka jeftina kvazi slava od koje ja nemam ništa osim nedostatka bazične privatnosti. Ovo pišem onima koji su me voljeli, kao svojevrsnu ispriku što me nema, a oni koji me nisu voljeli… uživajte u internetu bez mene.

Društvene mreže donijele su mi zlo i postale obično ratište, a ja sam i prestara, a  bome i preslaba da bih se borila s imaginarnim likovima skrivenim pod lažnim imenima bez slike. Can’t relate. Not anymore. Ti ratovi počeli su se prelamati preko mog privatnog života i ja sam rekla zbogom i dosta. This is the end.

Pišem ovo jer dužna sam nešto reći čitateljima. Zašto sam otišla. Otišla sam jer sam umorna od ljudi. Možda ste me doživljavali drugačijom, ali ja nisam društvena osoba. Ja ljude ne podnosim. Posebno one bez razloga bijesne. One ljute, željne virtualnog rata.

Živim život bez interneta sa svega nekoliko dragih mi ljudi s kojima komuniciram. Znam da u raju postoji mjesto za krivo shvaćene, ali krivo sam shvaćena bila previše puta. Po medijima za koje sam službeno radila povraćam jer dotiču dno svakom svojom novom objavom. Smiješno je na neki način kad te zamijene gorim, a  još je smješnije kad te is tih istih medija otjeraju ljudi koje si ti, vođena dobrotom i altruizmom, tamo dovela.

Ne želim više raditi s ljudima. Ne želim se smješkati ljudima koji su mi antipatični. A takva je većina. Ne čitam novine, ne špijuniram Fejs profile s lažnih profila. Zaboravila sam da je Fejs ikada postojao i konačno imam svoj mir. Još jedan ”ćao maco” lik ili ponuda za prostituciju što se dešavalo svakodnevno bilo bi mi dovoljno da odem u Dubravu po pištolj od 100 eura i napravim osobi ono što se na engleskom zove execution style.

Nika Ostoić kao ime i lice u kombinaciji više neće postojati. Nika Ostoić je virtualno mrtva. Ponekad mislim da nisam dovoljno ružna da bih prošla neopaženo i da nisam dovoljno glupa da ne bih bila krivo protumačena. Ne želim više rasipati svoje riječi, možda ih uobličim u novi roman. Bloganje je prošlost jer želim biti zaboravljena. Netko me već zaboravio, dok me neki, kako bi se reklo, traže s policijom.

Ja sam umorna.

Da bi se radilo ono što sam ja radila 12ak godina, bila javno medijski eksponirana, za to je potrebno nešto egzibicionizma. Imala sam ga, no s odrastanjem, taj dio mene je umro. Sada sam u fazi kad je moj duševni mir meni na prvom mjestu i konačno ga imam  jer nema suvišnih likova, suvišnih poruka, suvišnih zvonjava telefona. Misli rasipam samo pred onima koje doista cijenim, a to nikako ne  može biti masovna publika.

Nisam na pisanju okrenula svoj prvi milijun, ali pokrivalo je moje potrebe. No, kažem dosta jer cijena te jeftine tzv. slave, činjenice da meni nepoznati ljudi znaju tko sam ja i prilaze mi dok u potrganoj pidžami idem baciti smeće, je prevelika. Prevelika za mene. Ponekad divlju, no češće mirnu i povučenu.

Možda se jednom vratim u svijet blogera, ali to nikako neće biti uskoro. Moram se naspavati i budna sanjati, krenuti dalje, a ova otrovna vrata virtualnog života zatvoriti.

Vjerujem da razumijete. Ili ne razumijete uopće. Kako tko.

Hvala što ste me čitali, ovo je moj zbogom do… Nekih drugih vremena.

Sretna i samo svoja,

Nika Ostoić

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima