ZBOGOM, PRIJATELJI MOJI

1278
ZBOGOM, PRIJATELJI MOJI

Ovo je moje oproštajno pismo. This is the end. Kraj jednog života. Lošeg života. Koliko mi je puta palo napamet da se objesim na pseću uzicu, onu podesive duljine, točno shvaćam kako od nje napraviti omču. Koliko sam puta poželjela da teroristi otmu avion u kojem sam ja. A onda sam shvatila: krivo je more. Krivo je more života. Pogrešni ljudi koje sam dovela u svoj život, a i kriva sam ja jer nisam na vrijeme otišla. Predugo sam, previše godina, provela  u vezi s čovjekom čije sam se svake reakcije bojala. Čovjekom čije srce je na mjestu i čije su namjere bile dobre, ali karakter grozan no može ga tješiti teza da u Raju postoji mjesto za krivo shvaćene. Te godine ne mogu preboljeti i ne mogu si to oprostiti, trebala sam u startu otići, ali nisam jer vjerovala sam u bolje sutra koje nikad nije svanulo. Zbog toga sam se kljukala raznim tabletama i nabila deset kila. Ne mogu procijeniti koga više krivim, tog čovjeka jer me mentalno uništio ili sebe što sam to dopustila. Ne mogu preboljeti te izgubljene godine. Ne patim za tim čovjekom nego za osobom koja sam ja bila prije njega. Vedra, vesela, uvijek pozitivna Nika. No naišao je čovjek koji me iz te veze izvukao, čovjek na kojeg me neodoljivo podsjećaju stihovi Noela Gallaghera: ”I wanna talk tonight unitl the morning light, ’bout how you saved my life’‘. Taj čovjek je još uvijek tu, osoba kojoj mogu sve reći, osoba na koju ne mogu računati nikada jer on je kao vjetar, a istovremeno na njega mogu računati uvijek. I hvala mu na tome.

Uz mene je i muzika J.R. Augusta ili jednostavno rečeno Nikole. Njegove pjesme su nešto najljepše u mom životu. Trenutno na repeat vrtim ovo:

Um je tama, a srce je svjetlo. Um vrišti nemoj, a srce kaže da bih baš mogla. Te riječi diraju me u najprimitivnije dijelove duše. Od Nikole sam dobila najljepši poklon ikad, poklon koji se ne može mjeriti ni sa čime. Na koncertu mi je posvetio pjesmu Crucify Me zbog čega sam bila euforična tri dana. Na sreću je frend na vrijeme stisnuo REC pa imam i snimku baš izvedbe namijenjene meni:

Njegova glazba me podsjeća na skijanje, ne znam točno zašto. Možda zato što bi je bilo idealno slušati u nekoj kolibi dok vani pada snijeg. Da skratim, obogatio mi je život.

Ove godine na ružan sam se način rastala s nekoliko prijatelja. Jedan prekid prijateljstva bolio je više nego bilo kakva nesretna ljubav jer iako su prijatelji zamjenjivi, ovaj nije bio. I sad je opet uz mene jer za prekid našeg prijateljstva bili su krivi drugi ljudi, zli i bolesni ljudi.

ZBOGOM, PRIJATELJI MOJI

Tu je i mojih nekoliko prijateljica koje se ne vole slikati.

Ovo je bila grozna godina, najgora u mom života. Sve loše je počelo u studenom 2017. kad sam gledala kako ljubav mog života pakiraju u vreću za smeće like she was nobody. No našla sam joj dostojnu zamjenu, Rotkwu. Psa iz smeća.

ZBOGOM, PRIJATELJI MOJI

Moje malo smeće čini 80% moje sreće. Rima u ovoj rečenici je slučajna. Iza mene je jedno grozno ljeto, ljeto svađa, spletki, ljeto tuge, gorkih suza i boli no spasio ga je čovjek za kojeg mislim da će mi zauvijek biti prijatelj. Hvala mu na tome.

ZBOGOM, PRIJATELJI MOJI

Većinu protekle godine sam patila. Sve je posljedica prijateljevanja s pogrešnim ljudima. Zbog pogrešnih ljudi sam dala otkaz na poslu koji sam voljela te javno istupila protiv senzacionalizma masovnih medija pa zbog toga ostala bez posla plaćenog blogera. No taj posao nisam voljela jer sam morala pisati primitivne priče koje nisu u mom stilu, priče čijeg me sadržaja bilo sram. Možda čudno zvuči, ali ugodniji je osjećaj biti bez love pa pisati što želim za sebe, pisati novu knjigu (staru možete supportati na linku Moja jedina želja), pokretati Urbani jednorog i biti sama svoj šef. Snalaziti se kako mogu i znam. Više nikad ne želim robovati niti jednoj medijskoj kući niti imati šefa, posebno ne šefa glupljeg od sebe.

Zapravo sam u potrazi za izgubljenim vremenom, vremenom potrošenim na krive ljude i krive poslove. Toliko sam puta poželjela se maknuti iz javnog života, iskopčati sve internete, ali uvijek se tome vraćam jer jedino što znam raditi je pisati. Razočarana sam u prijatelje, šefove, život i ljubav. A ova maskenbal parada Zagrebačkog adventa zgadila mi je još ono malo vjere u naš narod koje sam imala. Kićenje grada još u jedanestom mjesecu, božićne pjesme koje bacaju u depresiju. Posebno zadnjih dana, mase ljudi od kojih 80% čine doslovce cigani, glumataju veselje i nemilice troše. A većina nema ni za fliper. Za Božić od nikoga nisam dobila ništa i ne bunim se jer moj vječni poklon koji me razveseli svaki dan kao i prvog dana je Rotkwa. Vjerojatno je tako i kad nađeš pravu ljubav, ako tako nešto uopće postoji jer gledam sretne parove od kojih je svaki, iza zatvorenih vrata, nesretan na svoj način. Ja to odbijam!

Radije ću biti nesretna sama i tražiti sreću na druge načine nego biti nesretna s nekim što sam uporno zadnjih deset godina pokušavala. Sjećam se Božića kod mame svog bivšeg, žena je živjela lažni American dream pa su se morali kititi bijeli umjetni borovi, kreveljiti se na Cvjetnom trgu uz kuhano vino napravljeno od praha iz vrećice, pretjerivati s poklonima s kojima je u većini slučajeva promašen ceo fudbal i onda za blagdanskim stolom se nadjebljivati s članovima obitelji s kojima se tijekom godine uopće ne razgovara. Sreća je što sam tog dečka izvarala kao majmuna pa me njegova mama zamrzila te sam zadnje dvije godine veze bila oslobođena tog božićnog maskenbala. Da sve bude gore, ta obitelj koja živi lažni američki san me gledala kao nekakvog uljeza uhljeba koji im se želi uvaljati što nije bila istina. Nikad nisam znala biti sponzoruša. Nisam sponzoruša do te mjere da me još i danas prođe jeza kad se sjetim da mi je jedan bivši jednom uvaljao 50 kuna kad sam bila bez lipe.

Znam davati, no ne znam primati. Zato mi je užasno neugodno što žicam lovu za izdavanje knjige Ja sam kurva, junferica i sponzoruša, ali stvarno je želim izdati. To mi je cilj koji ne mogu sama ostvariti jer xx tisuća kuna potrebnih za izdavanje nemam, a nekako se vodim logikom da ću uspjeti ako svatko tko me podupire donira kunu koja ga neće ošteti. Očajna sam jer guram negdje, a ne znam kamo idem. Sama.

Od ljubavi sam odustala jer od frajera sam u životu doživjela samo šokove i imam svojevrsnu fobiju od novih veza, zato se posvećujem poslu, a ljude zaboravljam jer sam doživjela sama razočaranja u zadnjoj godini. Zbog toga sam postala hladna, pomalo tužna, ali držim se.

Zbogom, prijatelji moji! Odlazim.

Odlazi ona stara Nika koju je svatko tko je mogao iskorištavao, ona Nika čije su srce koristili kao igralište za neki grubi sport, a čije povjerenje su koristili kao otirač za svoje prljave tenisice. Od 1.1. 2019. tu je nova Nika, snažnija i opreznija. Nika s kojom ćete se vidjeti na promociji njene knjige.

Jer izdat ću je znam, uz vašu pomoć ili bez nje, ali izdat ću je makar mi bilo zadnje.

U iščekivanju nekih boljih, sretnijih vremena…Živjeli!

button-PayPal-donate

ZBOGOM, PRIJATELJI MOJI

A za one koje sam zapostavila u ovoj godini, mogu reći samo ovo:

Nika xoxo

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima