Žene, osnažite se!

230
Žene, osnažite se!

Ne znam točno kome je ova rečenica upućena. Zar žene uistinu misle da su slabe? Poznajem previše žena koje imaju jaja kao makedonske lubenice. Nevidljiva, ali tu su. I onda se pitaju zbog čega ih se frajeri boje? Zbog čega im se kelje samo psihopati i ego-manijaci? Zbog toga jer vas se samo oni ne boje. Samo takvi misle da su dostojni te ogromne snage, sposobnosti i neustrašivosti.

Ne, ne mislim da bi žene trebale biti slabe ili “pokorne”. Daleko od toga. Ali postoji ono nešto što samo mi žene imamo, a toga smo se tako bezrazložno odrekle u ovom muškom svijetu. Mudrosti, dubine, nježnosti, ustrajnosti, sposobnosti njegovanja i ogromnog emocionalnog kapaciteta. Svih tih prekrasnih osobina. O kosi i ženstvenoj odjeći da i ne govorim.

Naše veze često pucaju zbog toga što od partnera očekujemo da popuni naše praznine. I nije problem imati ih. Uopće. Problem nastaje kad smo zbog nekog spremne sakriti dio nas ispod kreveta (ili gdje god volite skrivati dijelove sebe) i biti snažne, nesalomljive i bez mana.

Žene, osnažite se!

Nije poanta u tome da partneru saspete u lice sve svoje slabosti i prostrete se kao tepih. Tada se pretvarate u žrtvu, a žrtva, da bi opstala, treba i progonitelja i spasitelja. Ako frajer nije ni jedno od to dvoje, on će pobjeći glavom bez obzira. A ostat će vam samo onaj koji će se s vama kretati po tom začaranom trokutu, u neprestanom izmjenjivanju tih uloga. I vi ćete, osim žrtve, biti i njegova progoniteljica i spasiteljica. A takva veza je užasno naporna.

Zadovoljna žena nije konstantno nadrkana. Ona ne mora reći “neću” i “ne da mi se” kroz bijes ili pasivnu agresiju. Žena koja sebe voli i prihvaća se baš onakvom kakva jest, dozvoljava sebi da nešto ne želi i da to kaže sasvim mirno i bez kolateralnih žrtava.

Ne trebaju nam drugi da bismo se osjećale u svojoj koži. Kako god da se osjećamo. Ona naša unutarnja mudrost će nam biti puno bliža i jasnija, samo ako si dozvolimo da se osjećamo i da se slušamo. Mi imamo tu sposobnost. Budite nježne prema sebi i oprostite si svaki put kad se ne budete poslušale. Greške su okej. To je samo još jedno iskustvo, jedan novčić više u kasici mudrosti.

Neizmjerno smo vrijedne. Na svijetu ne postoji nitko baš kao ti. Itekako možeš biti voljena i onda kad si slaba. I onda kad ti ništa ne ide od ruke. I onda kad griješiš, a pogotovo ako si dozvoliš pogriješiti. Neće ti biti ni prvi ni zadnji put. Puno je lakše živjeti kad si mi same možemo oprostiti i polizati si rane nego kad nam to čine drugi u trenucima kad još sa sobom nismo raščistile. Kad smo same sa sobom u miru, totalno je nevažno hoće li i što će drugi.

Moj dečko me voli i prihvaća, makar na leđima imam kvržicu. Kvržica ima strašno ime i zove se sarkom. Ipak, on nikada neće moći nositi moju kvržicu niti osjećati kako je to kad je imaš. Kao što ni ja neću moći piti slatku kavu kakvu on voli. I nema veze. Svatko je svemir za sebe. I svejedno se volimo.

Vezano uz tu kavu, bio mi je jako zanimljiv ovaj citat iz filma “Obvious child”: Volim svoje partnere kao što volim svoju kavu: odvratnu, slabu i gorku. HladnuNi malo slatku. S muljem na dnu. 

Ako krenem tom logikom, i ja sam slatka. I to mi je okej. Glavna protagonistica tog filma živi baš kao Žena. Dozvoljava si biti super, zatim očajna i nepromišljena. Dozvoljava si biti što god osjeća i uopće se ne obazire na to što okolina misli. Ne djeluje iz bunta, nego jednostavno ne djeluje kad nešto nije njezina istina. Ona ne izgovara ni glasno niti u sebi: “Jadna sam, ali me, molim te, nemoj osuđivati.” Njezina bi rečenica zvučala: „Jadna sam, to je sad tako i uopće mi nije važno što svijet sada misli (o meni).“ Ona samo jest. I to što je, živi svim srcem. A većinu filma joj nije ugodno. I svejedno joj ne pada na pamet da se iznevjeri.

Super je voljeti se i kad smo si ružne. I glupe. I kad nam ništa ne ide od ruke.

Ljepota dolazi iznutra. Što imam više godina, to sam sigurnija u tu tvrdnju. Mi žene smo predivne kad zračimo. Nije važno imamo li tonu šminke ili umjetne sise, nokte ili trepavice. Zračimo i možemo biti predivne i onda kad nemamo ni malo šminke i furamo neobrijane noge i pazuhe. Bitno je da se furamo tako kako je nama ugodno. Vjerujte mi, i žene s brkovima se udaju i rađaju djecu. No to nije smisao života, ako vama to nije smisao života. Poanta je da ljepota dolazi iznutra.

Žene, osnažite se!

A „jajonosci“ nam trebaju. Baš kao i mi njima. Ovdje se obraćam hetero publici no i gay populacija ima slične brige. Svi mi imamo neku svoju kost koju glođemo. Svi smo mi svemiri za sebe. I kad naš svemir prihvatimo kao potpuno savršeno nesavršen, interakcija s drugim svemircima je puno lakša. Nekad će nam biti sasvim blizu, nekad ćemo braniti svoje granice, dok nam neki određeni svemirci neće biti uopće napeti. Sve je to jedna divna svemirska škola i prilika da proživimo razna iskustva. Jesu li ona dobra ili loša, znamo samo mi. To su samo iskustva. Ja se nakon svakog osjećam bogatijom.

Voljela bih naučiti češće drugima reći “neću”. Fora mi je biti toga svjesna, a opet, ne živcirati se (previše).

Mi žene smo dovoljno snažne. Ponekad i previše. Samo se često premalo volimo. A teško da nas itko može voljeti više nego što možemo voljeti same sebe. Frajerima ostavimo da budu frajeri. Oni sebe itekako znaju voljeti. Nema potrebe da im se dokazujemo da smo sposobnije i pametnije. Mi znamo što je naša istina i bez majice na kojoj to piše. Ovisi samo o tome kako gledaš na svijet. Kao Božica? Ili kao Terminatorica?

Malo generaliziram. Svejedno. Netko će se sigurno prepoznati.

Možda je ponekad bolje prepustiti neke stvari frajerima, jer je za njih dobro da im se njeguju jajca. Nama jajca nisu potrebna. Mi imamo toliku snagu samom činjenicom da na svijet možemo donijeti život i preživjeti izgon te malene, žive lubenice. Čak i ako to nikada ne učinimo. Snaga je već u nama.

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima
Jasna Jelena Andres
Majka, dramski pisac, scenarist, dizajnerica cipela. Zagrebačkom titulom Akademski dramaturg, iako sam zapravo diplomirala kazališnu i filmsku umjetnost u Rimu. Završila sam i srednju obućarsku školu u Vukovaru, no to je manje bitno. Nekoć filmski kritičar te gonič robova i dio velikog mozga na filmskim i televizijskom snimanjima. Nešto sam i režirala. Bijah pjesnikinja, a danas samo rimujem djeci kad ih treba nasmijati. U potrazi za izdavačem svoje zbirke kratkih priča koje još nisam poslala ni jednom od spomenutih za kojima tragam. Držim svijet na oku.