Život u malom gradu ili ti ga konstantni trač party

401

A  zašto vas je briga što radim i kako to radim? Zašto vas je briga jesam li sam dobro ili ne? Zašto vas je lažno briga za mene i moje doma? Zašto ste tako površno dvolični i neiskreni?

Život u malom gradu naučio me svašta. Može biti blagoslov ili čista kazna. Put do pakla i stepenice za raj. Dok živiš u malom gradu roditelji te od malih nogu puštaju da lutaš sam ulicama, jer ono, mali je grad, nema opasnosti da te netko otme, nema toliko auta na cesti da te može puknuti. Ako se izgubiš uvijek naiđeš na neku susjedu ili starog prijatelja od roditelja koji uz komentiranje na koga više ličiš, će te znati dovesti doma.

Osim za Špancirfest u Varaždinu i nema pretjerano puno turista. Ima ih dovoljno preko ljeta, tek toliko da kafići mogu uzeti još jednu osobu na ispomoć, što studentima i učenicima itekako odgovara. U Varaždinu je sve udaljeno 20 minuta pješice i ako je slučajno možda više, onda se ide biciklom koji opet to vrijeme svede na 20 minuta.

Ovo su sad neke pozitivne odlike malog grada, ali ima tu jedna odlika koja je dvosjekli mač. U malom gradu svako svakoga pozna. Svi sve znaju.

Ne znam od kuda da počnem s onim negativnim aspektom svega toga ili s onim dobrim. Ajde da krenemo s onim dobrim. Svi znaju tko si i tko su ti starci. Najbolje se provedu onda djeca čije roditelje znaju policijski službenici, ti dobivaju samo usmene opomene i ono ”Ajoj kaj ti budeju starci rekli, čekaj dok ih sljedeće subote vidim!”.

Scenarij broj dva: igrom slučaja nitko nije mogao s tobom na kavu pa ideš sam, sjedneš u tebi poznatu ili nepoznatu kafanu i za koji 5 minuta ti se pridružuje rendom osoba koju poznaješ, nebitno ima li 15 ili 70 godina, dobri ste si i popit’ ćete zajedno kavu ili koju travaricu za tlak.

Scenarij broj tri: ulaziš u bilo koji dućan blizu tvojeg mjesta boravišta, kupuješ ono najjeftinije jer ipak živimo u Hrvatskoj, dolaziš na blagajnu i nakon svih tih blagajnskih radnji shvaćaš da ti fali kuna, dvije, pet, deset ili 20. Nije bitno koliko je, jer stvari možeš uzeti sa sobom uz napomenu ”Ajde donesi dok budeš mogel, danas ili sutra ujutro!”

Sve je to divno i krasno, ali ne zaboravite da svako svakoga pozna. Svi znaju tko si i lako je komentirati s drugim ljudima postupke koji si napravio. Nije da ih je briga. Nemoj to shvaćati pretjerano osobno. Ti si im čista zanimacija za gubljenje vremena, sebe ne vide ali druge komentiraju. Izravno ili neizravno, ogovaranju smo više nego prije izloženi zahvaljujući i medijima.

Stručnjaci smatraju da je to i način na koji doznajemo društveno relevantne informacije o karakteru drugih ljudi, a da ne moramo izravno doživjeti njihove uspjehe ili poraze. Ogovaranjem se povezujemo s drugima jer se ljudi najbolje zbliže s drugom osobom kada odluče koga ne vole, naime zajedničke negativne emocije puno su snažnije od zajedničkih pozitivnih emocija. To znači da će osobe koje se ne poznaju osjećati veću bliskost ako podijele nešto negativno o trećoj osobi, nego ako kažu nešto lijepo o istoj toj osobi, potvrdile su mnoge studije.

Ogovaranje je vjerojatno staro koliko i sama ljudska komunikacija, premda ima isključivo negativan predznak. Neka su istraživanja, poput onog Sveučilišta Missouri, pokazala i da je potaknulo empatiju prema nekim bolestima.

Nakon malo stručnosti vratimo se mi malo na bitchanje. Ne daj bog da te starčeki vide kako držiš osobu suprotnog ili istog spola za ruku, pa već se to komentira po kvartu i pokušaje se razaznati ‘od koga je taj malički’.

Neda ti bog da te vide s dvojicom kako se družiš iste sekunde si drolja, kurva i tako to.  Što te boli kurac koga barim i zašto? U tvoje doba se ženilo s 15 , a danas se jedva bari s 15. Gledaj svoj život i svoje probleme.

I dragi kolege milenijaci uz dužno poštovanje, što vas to boli kurac? Oprostite druže svećeniče što ne hodam na misu jer sam ateist, a ja ću vama oprostiti što to okolo govorite i što govorite kako vam ne damo pare.

Iskomentirati možeš ali teorije zavjere mi nekoj širiti okolo. Jako dvolično rečeno jer i ja volim prokomentirati. Jednostavno ne možemo se oduprijeti tom porivu da moramo sve i svašta o nekome znati. Mali smo umovi koji znaju za bolje ali se ne pridržavamo toga.

Mali grad, svako svakoga pozna. S vremenom ili prerastemo tračeve i više nas to ne dira ili postanemo Barica s placa koju će uskoro tužiti za tračanje okolo. Nema zlatne sredine. Nema mirnoće u malom gradu i nema nade za bolje sutra. Kako kaže Hladno pivo u pjesmi Ezoterija; ”Nek maknu ruke s mog volana, nek’ maknu dupe sa mog sica, ja putujem gez gpsa gpsa sa nebesa”.

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima
Sara Branilović
Kontradiktorna osoba koja voli crnu boju i roze šljokice i zaluđena je vintage stilom. Životni moto je: Nema labavo i Nikaj se ti naj se bu.