Pokrenula sam jučer kampanju BLEED LIKE ME – Baš svaka žena bila je žrtva. U ovom textu ću pojasniti zašto sam to učinila. Iskreno do bola, iskreno do suza.

Smatram se zlostavljanom i oštećenom osobom zbog njega.

Da on ovo čuje, otišao bi u Dubravu i kupio pištolj za sto eura. Tako je uvijek prijetio čim bi ga nešto iznerviralo. Pričam o čovjeku s kojim sam zbog nečeg što sam mislila da je ljubav provela godine, čovjeku čija je najpoznatija izjava ovo: ”Kakvo sranje što nije nikakav rat pa ne mogu legalno ubijati ljude”, čovjeku koji je išao na kojekakve borilačke vještine kako bi ih zlouotrebljavao. Čovjeku čija majka je meni plakala: ”Misliš li da on ima neku psihičku bolest?” Čovjeku s kojim su me izbacili iz supermarketa u inozemstvu jer je napao blagajnicu iako smo mi bili krivi jer nismo čitali pa stali u krivi red. Njegova omiljena knjiga je bila ”My war gone by – I miss it so”, knjiga o čovjeku ovisnom o ratovanju. Moj dečko… Sad mi je ružno reći da je to bio moj dečko, ali bio je, bio je ovisan o nasilju. Prema meni isključivo verbalnom. Na sreću. Govorio je da je prema meni dobar jer sam ja jedina osoba koja mu ne ide na živce. Jednom je otišao u Bauhaus s namjerom da kupi pajser kako bi ga držao ispod sica u autu jer mu bejzbol palica i teleskopska palica nisu bili dosta. Pri svakoj svađi u prometu vadio je to. Gađao ljude, lupao po autima.

Ako on ovo čita, kreće u Dubravu po toliko željeni pištolj, ali istovremeno zna da je sve napisano istina: Oštetio si me i učinio si me bolesnom osobom, osobom koja je zbog tvog ponašanja završila na nekoliko vrsta različitih lijekova koji su joj narušili sposobnost razlučivanja i fizički je unakazili. Ako te zanima, sad se skidam s lijekova na kojima nikad ne bih završila da nije bilo tebe, prokleti, prokleti agresivni majmune. Malo je reći da te mrzim. Mrzim više sebe jer sam dopustila da me dotučeš i ubiješ mentalno. Bojala sam te se. Bojala sam se svakog tvog buđenja ujutro i tvog raspoloženja, kakav ćeš se probuditi. Uvijek, ali uvijek si se probudio živčan i odmah počeo zbog neke gluposti vikati na mene. Govorio si mi da sam glupača i da trkeljam, govorio si mi da sam pijana. Znaš zašto sam bila pijana? Da te podnesem, da podnesem nervozu koju si mi stvarao. Strah i nervozu. Moj sljedeći dečko, nakon što sam te se riješila na jedvite jade, nakon što sam smogla snage da se maknem iz te veze prepune psihičkog nasilja, me pitao zašto ja svako banalno pitanje tipa ”Jel možemo u McDonalds?” pitam sa strahom.

Zato jer sam zbog tebe navikla da se moram bojati svakog svog pitanja i izjave jer nisam znala kako ćeš reagirati, jebeni propali dileru kojem je marihuana izjela to malo mozga. Tvoji prijatelji nisu bili tvoji prijatelji nego klijenti. Kad sam lani došla na more bez tebe, poznanici su mi rekli da im je laknulo što nisi došao ti jer si svima stvarao nervozu. Svakoga je bilo strah biti u tvom društvu jer su se bojali tvojih reakcija u javnosti – kad ćeš napasti konobaricu, kad prodavača na placu, a kad čovjeka koji iznajmljuje pedaline.

Od jedne sretne i nasmijane osobe omiljene u svakom društvu napravio si depresivnu, anksioznu, osobu koja kronično živi u strahu i plače, trese se zbog tebe. Osobu koju su nakon tebe još skoro godinu dana sastavljali kojekakvi stručnjaci i nisu je sastavili jer skidanje s tableta na koje si me ti doveo je jednak proces kao tvoje skidanje s droge – jako težak. Samo što se ti nemaš želju skinuti, ti se ponosiš što si diler, a ja se ponosim što sam te cinkala, smeće jedno egoistično, odvratno, nadrkano i vječno bijesno. Učinio si me bolesnom jer si ti bolestan. Dobro je rekla tvoja majka, ti imaš psihičku bolest koja te čini agresivnim. Ja tebe nikad nisam vidjela kako se iskreno smiješ, sve te godine ne pamtim niti jedan tvoj iskreni osmijeh. Pamtim samo strah od tebe i tvoju nadrkanost i agresiju koju si širio kud god da si krenuo. Ako si se ikad pitao zašto su tvoji klijenti za drogu koju prodaješ tvoji jedini, pod navodnicima, prijatelji, sjeti se da je to zato jer je tvoje agresivno ponašanje nesnošljivo. Odvratan si.

Bojala sam se ići k tebi, izmišljala da mami nije dobro samo da ostanem doma jer znam što kod tebe slijedi – prigovaranje da trkeljam kako si govorio i prisiljavanje na seks bez ikakvog takta, bez ikakve nježnosti i onda vikanje na mene jer ja plačem za vrijeme tog seksa. Bilo mi je najlakše popušit ti samo zato što mi to nije teško kao radnja i brzo je gotovo. Jebeni majmune kojeg sam se bojala. Jel tebi jasno da sam ja oštećenih živaca zbog tebe? Godine i godine mentalnog zlostavljanja kojeg ti nisi bio svjestan nego si mislio da je to normalno. Nije normalno. Drugi ljudi nisu takvi. Nikog drugog osim tebe se nikada nisam bojala. Ljudi su mirni, ljudi su nasmijani, ljudi su ugodni. Ti ugodni ljudi su mi rekli da sam ja psihički zlostavljana osoba. Oštećena osoba. Znaš na koliko si me različitih tableta doveo? Jako puno. I sad se skidam s njih jer mi ne trebaju više i imam apstinentske krize no zbog njih sam ostala bez svog dobrog izgleda. Jebem li ti mater i tvoju mater što te nije spremila u bolnicu u koju spadaš. Nego te se i ona bojala. Nabijem ja nakurac i tvoj Mercedes i tvoj stan jedan i tvoj stan drugi i skupa putovanja i tvoje najljepše plave oči, to ti ništa ne vrijedi jer si zlostavljač. Kao što je ona neka susjeda vikala za tobom: ”Vi ste jedan obični nasilnik!” U pravu je. Ti si nasilnik.

Ti ćeš završiti ili u zatvoru ili u umobolnici ili ubijen. Ubijen kad naletiš na nekog luđeg od sebe, do sada si nalijetao samo na osobe koje bi se tebe prepale i pobjegle no jednom ćeš naići na nekog tko će ti promijeniti osobni opis. Nasilni majmune. Mrzim te jer si mi uništio godine mladosti. Mrzim sebe jer sam to dopustila. Sanjam te još uvijek noćima u noćnim morama i tvoja slika mi stalno dolazi pred oči. Stručnjaci su mi rekli da je to normalno jer sam s tobom provela puno godina. Moja mama i baka su te se bojale. Moje prijateljice. Svi smo te se bojali, ali smo te voljeli. Tj. ja sam te voljela jer sam idiot pa su te drugi tolerirali. Ti si jedno egoistično agresivno smeće od čovjeka i ne mogu ti opisati koliko te mrzim i koliko se naježim kad te se sjetim.

I ne mogu, ne mogu si oprostiti vezu s tobom, bačene godine i uništeno zdravlje. Ja sam zbog tebe vjerojatno trajno oštećena osoba. Majmune.

No kažu mi da bit ću dobro. Moram biti. Nisam valjda takve sreće da si me doista trajno obilježio. Crkotino. Oprostit ću ti kad oprostim sebi vezu s tobom. Vjerojatno nikada.

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima