ZNANSTVENO FANTASTIČNI ASPIRIN

290
ZNANSTVENO FANTASTIČNI ASPIRIN

Teško je naći samo jedan epitet koji bi krasio ovako kreativnu i svestranu osobu. Vanja Spirin je nagrađivani pisac, kolumnist i scenarist.  Školovao se u Zagrebu i studirao lingvistiku i fonetiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Napisao je pozamašan broj kolumni, blogova i znanstveno fantastičnih priča, izdao sedam knjiga raznih podžanrova fantastike i jednu putopisnu. Njegovo književno djelo  Hrvatski mitovi i legende je obavezna lektira u osnovnoj školi. Uz to, član je i jednog od najpoznatijih hrvatskih punk bendova Motus Vita Est, s kojima je proslavio 30. godina karijere 1. prosinca u Močvari.

Danas ga imam čast ugostiti i pustiti da radi ono što najbolje čini: ispriča nam priču. To je tipična pripovijetka na posve atipični način.

Pozdrav Vanja! Kak si?

Pa tak.

Opiši se poput lika u vlastitoj knjizi. Tko je Vanja Spirin?

Poštovani štioče. Upoznaj Crnog s placa. On se umjetničkim imenom zove Zdenko i voli sve što vole mladi svih uzrasta. Osim Pantere, Mejdena, rujnog vina i  zanosnih žena njegovo biće će se baviti i djelatnošću koja ga katkada posve zaokupi, a to je bacanje oblutaka u jezero i motrenje patkica. Čovjek bi rekao da on nije baš nimalo Antuntun, ali, ako ćemo odistinski, u njega je ponekad posve neobičan kljun.

Kad si otkrio da želiš pisati profesionalno?

To još nisam skroz do kraja otkrio, jer se to financijski ne isplati. Je da sam jedan od pionira copywritinga u Hrvata, ali nekako se teško dolazi do tog posla od najezde svakojakih hipstera, kojima je copywriting još privlačniji od nujne i čemerne glazbe, sushija, kraft piva i IT startupa. Oni su duboko uvjereni da to znaju raditi, usprkos za hipstere svojstvenom pomanjkanju osjećaja za humor i znanja pravopisa. Eto, na glavu staviš šeširić, budeš trendy, pustiš bradu ko Engels i talent je tu. Čak i iskustvo.

 

Može li se živjeti „samo“ od pisanja knjiga?

Nikako. Pisanje knjiga može biti zgodan hobi, ali ne i zanimanje. Pisci mogu normalno zaraditi ako pišu scenarije ili se bave copywritingom. Ili se konvertiraju u novinare. Ili prodaju kobasice i razrijeđeno kuhano vino na adventskim kućicama. Ili budu redari.

 

Imaš li kakve posebne procedure dok pišeš?  Kava, osvjetljenje, glazba…  Postoji li nešto bez čega ne možeš pisati?  Pišeš li ručno ili tipkaš?

Ima. Najčešće pišem čim se ustanem iz kreveta, jer mi um onda nije zagađen živciranjem oko vijesti, aferom bećarac i nestašlucima ljudi na vlasti kao što su novi bezdušni nameti, nekažnjene mulitimilijunske pronevjere i slično. Pustim si u pozadini neku žestoku ziku, to me opušta. Ako mi se pojavi spisateljske blokada, što se događa svakom piscu, odem se šetati šumom, ali obavezno sam. To pouzdano očisti um od spomenutih odvratnoća, a uz friški zrak ideje naviru ko kokice iz tignja. Moram biti naspavan i dobre volje. Pisati pripit ili na nečemu mogu neki drugi ljudi. Ono, Bodler ili Edgar Anal Po.

 

Crpiš li inspiraciju iz stvarnog života? Imaš li kletvu poput:“Hej ti, pazi što govoriš, završit ćeš u mojoj knjizi!“? Prenosiš li  ljude u likove?

Naravno da crpim, zapravo su se skoro svi događaji koje opisujem više-manje zbili oko mene. Ako netko iz moje okolice završi u knjizi, to znači da je slikovit negativac, koji mi se silno oko nečeg zamjerio/la. Jedan moj bivši kolega je bio takav karikaturalni zlikovac da sam jednostavno uzeo njegov karakter i naselio ga u jednog srednjevjekovnog odvratnika. Tako je nastradala i jedna moja bivša, koja se, naravno, nije prepoznala u toj zloj vještici. Kad me ljudi pitaju da ih stavim u knjigu uvijek ih upozorim da smo si predobri za tako nešto. Uz jednu iznimku, gdje su me dvije prelijepe cure tražile da ih stavim u priču pa sam to i napravio, ali u erotskom kontekstu. Nisu se bunile protiv toga, čak mislim da im se to i svidilo.

 

Baviš se i glazbom. Utječe li ona na stvaranje tvojih književnih djela?

Glazbom se bavim jednako dugo i jednakim intenzitetom kao pisanjem, dakle od djetinjstva i vrlo predano. Nekako se kod mene te dvije djelatnosti nisu međusobno preplitale, jer  nikad ne obraćam pažnju na riječi pjesama. Ljudi su me često pitali kako to da pisca ne zanimaju stihovi, ali takav sam ja. Kada pišem stihove, najčešće su bremeniti velikim mislima i snažnim porukama. Evo primjera:

jel bi jeo sine

manistru od stine

jel bi jeo kume

te traktorske gume

pa si sada mislim

trijezan ili janpi

di su ti škampi

to te ja tampi

 

Da možeš biti bilo koji lik iz svojih književnih djela, koji bi bio i zašto?

U prvoj knjizi o junačkim bojlerima Junkersu i Vailiantu postoji priča o velikom postapokaliptičkom neokozaku mutantu koji se zove Stjenjka Razni. On ne samo da ima sposobnost ispijanja nule iz votke ohlađene na apsolutnu nulu, nego je njegova junačka duša pohranjena u tijelima više ljudi, dakle to bi bila polilokacija. On je neustrašiv ratnik koji je u zarobljeništvu kod Neotatara naučio zidati i bez problema razgovara s ciglama, koje su i njegovi suborci. I žene ga vole na najjače, a to je i te kak bitno.

 

Imaš li najdražu knjigu među svojim djelima? Postoji li neka tuđa knjiga koja ti je draga?

Najdraža moja knjiga je svakako Treći nos, zato što se žanrom razlikuje od ostaloga, a i vrlo dugo i pažljivo sam ju pisao, s puno pozadinskog istraživanja. Njezina tema je okultizam, ali na zajebantsku foru. Sve se događa u alternativnim Zagrebima i knjiga je čudnjikava, kako ljudi govore, tako da smo si ona i ja skroz dobri. Najdraža tuđa knjiga mi je Majstor i Margarita. Nema boljeg pisca od Bulgakova.

 

Čitaš li u slobodno vrijeme i što?

Povremeno čitam, jer baš ne stignem puno od pisanja. Kada pišem knjigu najčešće pročitam par knjiga istog žanra, da malo uđem u štimung. Ne kradem, jer je bilo kakva krađa svinjarija. To bi trebali znati svi, a posebno naši privrednici i političari. Naravno, oni to ne znaju ili se prave da ne znaju. Zadnje sam pročitao par knjiga od meni jako cool spisateljice Lois McMaster Bujold. Ona je, kao i većina spisateljica, superiorna muškarcima kada treba pisati o seksu. Muški su tu jako sramežljivi, ako nisu krkani. S druge strane izuzetno dobro piše o nasilju, što nije standardno.

 

Koga bi naveo kao svoje, recimo, uzore?  Koga lajka Vanja Spirin?

Uzori su mi Bruce Lee, Steve Harris – basist iz Maidena i već spomenuti Bulgakov. Osim njega lajkam Ilfa i Petrova, Borgesa i Douglasa Adamsa. Jer «Galaktički vodič za autostopere» je knjiga koju mora pročitati svatko tko je imalo nenormalan i željan genijalnog veselog pomaknuća. I veliki sam ljubitelj Charlize Theron, ali to vjerojatno zato jer je lijepa plavojka.

 

 

Koji je tvoj stav, kao pisca fantastike, prema mainstream književnosti?

Na fantastici sam odrastao, premda sam pomalo crna ovca među esefdžijama i fantazlijama. Naime, žanr koji je meni najdraži, književna fantastika, puno je bolje prihvaćen kod mainstream čitatelja, nego kod žanrovskih pa to neke žanrovske fundamentaliste ljuti. S druge strane, mainstram svijet se, sasvim nepravedno, prema bilo kojoj fantastici odnosi pomalo s prezirom i s visoka. Moram priznati, nikad nisam bio veliki fan klasičnog fantasyja, premda ima tu stvarno vrhunskih pisaca. SF sam oduvijek volio, kao i klasičnu književnost. Horror me živcira, zato što je najčešće sasvim nelogičan i glup. Koja bi lijepa djevojka u bijeloj prozračnoj haljini u stvarnom životu preplašena noću lutala maglovitom šumom dok je netko ne prereže motornom pilom? Za razliku od većine ljudi iz fandoma, volim fantastiku i mainstream podjednako.

 

Smatraš li književnike u Hrvatskoj podcijenjenim umjetnicima?

Književnici su uvijek podcijenjeni jer ih svi (često s razlogom) smatraju poročnim i pomalo asocijalnim čudnjikavcima. A tu su i likovnjaci, koji sami sebe zovu umjetnicima. Ljudima rijetko govorim da sam pisac, jer onda treba proći dugo vremena da popravim problematičan dojam izazvan takvim iskrenim predstavljanjem. Radije izmislim da imam otkup lom zlata i očnu optiku ili se bavim uzgojem paulovnija.

 

 

Moram pitati jer umirem od znatiželje, kakav je osjećaj biti autor uvršten u obveznu školsku lektiru?

Čudan. Malo se osjećam kao Vladimir Nazor, a i ekipa mi govori da biti pisac koji je uvršten u lektiru puno govori o meni. Na primjer, da sam starkelja.

 

Možeš li izdvojiti najdraže priznanje koje si  dobio kao pisac?

Imao sam jednu dugu pauzu u pisanju, od skoro desetak godina, i u tom sam razdoblju napisao sve skupa tri kratke priče. Pa su me nagovorili da napišem nešto za jednu zbirku koja se predstavljala na Sferakonu na svečanosti dodjela nagrada. Kada su spomenuli da su me nagovorili da sudjelujem u zbirci prema meni se okrenula cijela dvorana od  par stotina ljudi koji su živahno i bučno zapljeskali. E, to je bio stvarno poseban osjećaj priznanja koji me je vodio prema pisanju iduće knjige.

 

Radiš li na novim knjigama?

Upravo se spremam napisati novi nastavak Junkersa i Vailianta. Druga knjiga iz te «franšize» dobila je ove godine nagradu za najbolju naslovnicu u Europi i za najbolji roman u Hrvatskoj 2017. Sviđa se publici pa onda zaslužuje i nastavak. To će onda biti uvijek očekivana trilogija. S druge strane, ako sve bude kako treba, spremam se napisati i mainstream antiratnu knjigu koja se bavi doživljajima redara, bivšeg branitelja, koji čuva tisuće hipi drogoljuba na trance festivalu.

U iščekivanju nastavka Junkersa i Vallianta, bacite oko i na njegova ostala književna djela. Sav opus je dostupan na internetu u e-formatu, besplatno. Jer, iako je pomalo Vladimir Nazor, Vanja je prije svega jedna izuzetna i jednostavna osoba te ga baš zato toliko i volimo.

*Ipak sam poslala ovaj intervju Vanji na autorizaciju. Još da mu se zamjerim pa književno skončam kao kakva Ana Karenjina. Što je sigurno, sigurno je.

ZNANSTVENO FANTASTIČNI ASPIRIN

O piramidama i tajanstvenim svicima

Globalno je zagrijavanje otopilo polarne ledene kape, razina mora se uzdigla i cijeli je stari kontinent postao suptropska oaza nerada, anarhije i bezakonja. Također i vrlo ugodno mjesto za ribolov i pečenje roštilja. Mala skupina odlučnih i smionih intelektualaca nakon podužeg razgovora o tom fenomenu odlučila je da bi tu trebalo nešto napraviti. Bilo je to troje izvrsnih ljudi i dvije odlučne životinje: uz Šiška, karizmatičnog pustolova, Anikku, alfa Šveđanku i Mbwowoa, šamana iz bivše Obale bjelokosti, bio je tu gavran, kog su svi zvali jednostavno Gavran i živahna katedralska kuna narodskog imena Zlatica. Ona je, usput, i daleko najproblematičnija osoba u cijeloj toj skupini, jer kada se katedralska kuna popne na zadnje noge i pogleda vas ravno u oči, nije vam svejedno. To zna svatko tko je ikad pogledao u oči katedralskoj kuni.

Dakle, da se na ulazi u prepodrobne opise, ta je grupa odlučila uvesti red i krenuti u potragu za drevnim tajnama zakopanim u bosanskim piramidama, jer su Mbwowo i Anikka tvrdili da se u svicima koji su tamo zakopani nalazi tajna spasa čovječanstva. Gavran i Zlatica su rekli da, budući da nisu ljudi, njima do čovječanstva baš nešto i nije, ali da je glupo propustiti avanturu takve izazovnosti.

xxx

 “Nego, a kako bismo mi uopće došli do tih piramida?”, upita Dado, sjedeći na ovećem kamenu i pokušavajući otvoriti tvrdokorno nekooperativnu perisku.

“Pa, mogli bi… Ne znam.”, zagleda se djevojka u Davora. “A da ipak idemo avionom? Tako mi se čini najbrže i najudobnije. Da se ne natežemo  s Mahnitim Seljačinama po balkanskim gudurama. Evo, baš bi tako mogli. Nego… što ćemo onda s njima?”, kimne glavom prema Gavranu i kuni.

“Pa njih bi mogli, recimo, deklarirati kao ljubimce”.

Gavran odobravajući kimne glavom, a Zlatica se digne na zadnje noge i zagleda u Davora.

“Kak to misliš, ljubimce? Malo poštovanja, momak. Ja sam katedralska kuna, odrasla u hacijendama ispod zagrebačke katedrale i pojela sam više mumija, nego što ćeš ih ti ikad pojesti. Glupavino jedan!”

Budući da se kuna digla na zadnje noge i pogledala ga ravno u oči, Davoru nije bilo svejedno. No, znao je da je Zlatica zapravo sasvim na mjestu, ali voli tjerati po svojem.

“Ajde mala ne pizdi tu”, umiješa se Anikka. “Prvo, živila si u katakombama, a ne u hacijendama, drugo, tko normalan bi jeo mumije. Priviđa ti se, ko onaj par koji se pojavi kad se najedeš onih žućkastih tabletica. Uostalom, tko te sili? Oćeš ić il nećeš?”

“Dobro, dobro”, spusti se Zlatica na zemlju, “Kud odma skačeš, što ti je? Ide se meni. Aj dobro, al nemojte to okolo pričati da smo ljubimci. To je jadno.”

ZNANSTVENO FANTASTIČNI ASPIRIN

xxx

Od zamisli do njenog ostvarenje nije trebalo dugo. Skupili su tako naši junaci par nužnih stvari i štogod oružja, a proboj do aerodroma kroz vojsku Mahnith Seljačina im je oduzeo tek oko tri dana. Poubijali su sve koji su im se našli na putu i na miru se uputili do aerodroma.

U tim opuštenijim vremenima nije se toliko držalo do formalnosti, tako da su piloti često letjeli odjeveni u bermude, havajske košulje i japanke, a stjuardese su, na neizmjernu radost putnika, često bivale oskudno odjevene ljepotice, vesele ćudi i iznimne druželjubivosti. Gavran, koji se bio ugodno smjestio u Anikkinom krilu, pogleda po avionu i primijeti da u šarolikoj gomili pojavilo, naizgled nasumično, desetak ljudi neke neodređene rase, odjevenih u zelenkaste toge. Svi su u rukama grčevito stiskali crne torbe od nekog nepoznatog pletenog materijala i međusobno se kriomice pogledavali.

“Ej, jesi možda primijetio ove…”, reče Gavran.

“Baš me zanima koliko ćemo putovat do tamo”, prekine ga Anikka uzbuđeno. “Već se dugo nisam vozila avionom. Nije da će bog zna što trajati, al stvarno mi je drago.”

Vrač se okrene prema njima i samo se nasmiješi. Posjeli su ga pored vitke tetovirane djevojke, kratke kose i nosatog, pomalo ptičjeg izraza, koja nije skrivala zanimanje za njegovu tajanstvenu, tamnoputu i egzotičnu osobu.

“Ali, ne bi možda trebali…”, nastavi Gavran, no u tom trenu avion krene rulati pistom i silovito se vine u suptropsko nebo, prošarano paperjastim oblačićima.

Gavran je bio stalno uznemiren, tako da je nervoza prelazila i na Zlaticu, koja se gnijezdila u Dadovom krilu.

“Evo, pogledaj sad…”, krene opet Gavran.

“Hoćeš prestati?”, reče Zlatica. “Podsjećaš me na one tupave akcijske filmove u kojima stalno netko hoće ukazati na neki problem, pa ga uvijek prekinu.”

Baš kada je Gavran htio odgovoriti na taj Zlatičin ispad nervoze, ljudi obučeni u toge iz torbi izvadiše kratke automatske puške, koje su djelovale vrlo smrtonosno.

“Vidiš?”, reče Gavran svima, a Zlatica pogleda prema Davoru i Anikki. Dado je pažljivo pratio razvoj situacije, a Anikka neraspoloženo uzdahne i odmahne glavom, tako da su joj zaplesali zlaćani uvojci.

Dvojica terorista odu do kapetana i zadrže se u kokpitu nekih desetak minuta. Začuje se tih i nazalan kapetanov glas.

“Dragi putnici. Nalazimo se na deset tisuća metara i lijepo je vrijeme, pa ne očekujemo turbulencije. U avionu su, kao što vidite, teroristi, koji, ako se mene pita, postavljaju sasvim nerazumne zahtjeve.”

Prvi se ohrabri jedan bradati, u kratko krzno obučeni  gospodin, koji je pomalo podsjećao na Mahnitu Seljačinu.

“E, baš me boli mauna za njihove zahtjeve. Ja hoću doma i nek idu lijepo u trokurac. Ne može.”

“Mda”, uzdahne rezignirano jedan od putnika.

“Kako je krenulo, sve mi se čini da ništa od tih piramida”, uzdahne Anikka tiho. Ovo su neki stvarno zdrkani seronje.”

Mbwowo se već prihvatio djevojke pored sebe i vidjelo se da se tu radi o čovjeku od znanja i rutine. Dado i Anikka se se krenuli voajerski navirivati preko sjedala, a u očima im zatitra onaj čaroban sjaj povezan s vrelinom puti.

A tada se dogodi nešto krajnje neobično. U trenu se vidljivo smrači i svima se u ustima pojavi okus nekog neodređenog bobičastog voća. Otmičari samo zadovoljno kimnuše glavama i spustiše oružje, kao da je nešto obavljeno. Gavran, Zlatica i Anika razmijeniše začuđene poglede.

Iznenada, iz smjera vrata za slučaj nužde pojavi se jaka svjetlost, koja obasja naše junake. Vračeva suputnica koja se baš prihvatila ozbiljnoga posla u čudu podigne glavu i pogleda oko sebe. Tijela naše družine krenula su svijetliti vlastitim sjajem, koji je lagano obasjavao sjedala. Dado se zagleda prema jarkoj svjetlosti pored sebe i učini mu se kao da iz tog neobičnog ne-mjesta dopiru glasovi i glazba. Bolje pogleda, kad se iz svjetla pojave prvo obrisi, pa onda cijeli likovi mlade kovrčave riđokose žene i mršavog mlađeg muškarca odjevenog u šareni džemper. Gavran i Zlatica se oprezno zgledaše, a Anika tiho šapne Šišku.

“Vidiš ti ovo? Mogla bi se kladiti da su to oni isti s onog partija. Oni koji zapravo ne postoje.”

“Kojeg partija?”, prošapće Dado, pogledavajući s čudom u svoje svjetleće ruke.

“Pa pričala sam ti jednom. Kad smo bili mlađi išli smo na one bučne tulume. Ono, elektronika, ples i ljubav. Bombončići, mrma i to.”

“I?”

“Pa par ljudi mi je reklo da bi na svakom tulumu sretali to dvoje. Oni su ti posebna bića koja žive samo u halucinacijama. Zato ti ja mislim da nam se ovo stvarno ne događa”, prošapta djevojka, gladeći uznemirenu kunu.

Neobičan par izađe iz svjetla i dođe do njihovih sjedala.

“Živili”, obrati se Anikki mladić, prijateljski se smješkajući. Vrač i Dado im oprezno kimnuše glavama. Riđokosa djevojka im prijateljski mahne i pokuša pogladiti kunu, no ona se odmakne i pokuša uspraviti, ali ju Anikka spriječi.

“Vi ne postojite, jelda?”, reče Anikka.”

“Postojimo, postojimo”, reče djevojka.  “Kako ne bi postojali?”

“A koji ste pak vi? Kako se ti zoveš?”, upita je gavran.

“Ja se nikako baš ne zovem”, reče djevojka. “, “Vidiš, čudno. Ali ovo je Ludwig.”

“Pozdrav, ekipa”, nasmiješi se Ludwig ljubazno.

“I što bi vi sad htjeli od nas?”, reče Dado sumnjičavo. “Vi ste nekakvi svemirci, ili?”

Ludwig i bezimena su izmijenili poglede i na trenutak se povukli nazad u svjetlost. Činilo se kao da im nije bio potreban govor da bi se razumjeli. Na kraju su se, činilo se, ipak dogovorili i djevojka dođe ponovno do njih.

“Evo, Ludwig drži svjetlo na okupu. Imamo otprilike dvije minute. Hoćete da vas odvedemo točno tamo kuda ste krenuli? Ono, piramide, druidi, spisi koji će spasiti civilizaciju?”

“A kako ti znaš što mi hoćemo, a?”, umiješa se Zlatica.

“Mi to jednostavno znamo”, reče djevojka i pogleda prema Ludwigu. “Naše postojanje ti je druge vrste od vašeg. Misao, vrijeme, uzročno-posljedične veze i materija su tek sitni i skoro nebitni djelovi našeg odnosa s drugim vrstama i civilizacijama. I ne brinite se.  Na kraju ćemo vas sve vratiti nazad.”

“Kako nazad?”, reče Gavran. “Pa onda ispada da nas odvedeš kuda namjeravamo ići, pa mi odemo tamo gdje smo namjeravali ići i vratimo se u avion koji onda ode tamo gdje smo već bili, ali i dalje namjeravamo ići. Bokte…”

“Da, vama je to nelogično …”, zamisli se djevojka. “Zapravo imaš pravo. Mi vas možemo odvesti i tamo gdje namjeravate i vratiti vas otkuda ste krenuli. Možemo vam i izbrisati pamćenje, da nemate vremenski paradoks u sebi.

“Nećeš ti meni ništa brisati, glupačo”, naroguši se Zlatica.

“Pa i neću ako nećeš”, nasmije se djevojka. “Evo, zatvara se svjetlo. Idete ili ne?”,

Anikka upitno pogleda prema družini. Dado je šutio, a na licu mu se ocrtavala nedoumica i lagana zabrinutost. Gavran i Zlatica su nepovjerljivo pogledavali kako blijedi njihova tek stečena svjetlost.

“Avantura, a? Idemo?”, reče djevojka. “Ovako nešto mi nije ni padalo na pamet da  bi se moglo dogoditi. Ovo je mrak”,

Pomalo preko volje, Davor zavrti glavom zabrinuto i krene se pakirati. Kada je vidio da se sprema pokret, vrač samo kimne glavom, namigne djevojci i uzme par svojih stvari. Nije prošlo puno i cijela se skupina uputila kroz blistavu svjetlost. Nakon početnog osjećaja bestjelesnosti osjetili su tlo pod nogama. Zrak zamirisa po vlazi i truleži, lišću i gljivama. Svjetlo pomalo izblijedi, nestane i glazbe, a pred njima se pojavi slikovit prizor: mračni masiv planine i grupa u bijelo odjevenih staraca, koja se okupila oko vatre, pekući na štapovima nešto što je Davora podsjećalo na vakumirane kranjske kobasice.

“Evo”, reče Ludwig. “Tu smo. Ovo pred vama je bosanska piramida, a tu su vam i druidi. Oni će sigurno znati gdje su tajni spisi. Pa mi sada idemo.”

“Čekaj, kud vi idete?”, pobuni se Anikka. “Pa rekli ste da ćete nas vratiti otkud smo došli ili… A jel nas možete možda odbacit do, recimo, Kariba?”

“Pa Karibi su većim djelom pod morem”, reče djevojka. “Možda Havaji? Tamo je bolje. Obavite vi što trebate, pa ćemo vas odbaciti, nema problema.”

“Može i Havaji, meni sve ok”, reče Anikka.

Ostatak društva izmijeni poglede i svi stanu kimati s odobravanjem. Vrač je u međuvremenu sjeo s društvom oko vatre i oprezno se prihvatio vruće kobasice i krumpira koji je iščeprkao iz žara. Ludwig ponovno otvori procjep u svjetlosti i mahne im. Djevojka uđe i u trenu oko njih ponovno zavlada sumrak.

“Dođite, poslužite se”, reče jedan od sjedokosih ljubazno. “Ima kobasica i krumpira za sve.”

Ekipa se pridruži ljubaznim druidima i za čas se čulo samo zadovoljno mljackanje, puhanje i srkanje. Naime, ispalo je da druidi imaju poprilično dobre domaće rakije.

“Nego”, reče jedan od druida. “Ovo što smo vidjeli je stvarno bilo čudno. Došli ste iz svjetlosti i pričali s ono dvoje ezoteričnih. I evo vas sad tu. Kojim dobrom?”

“Vi ste druidi, jelda?”, upita Zlatica. “Kako to da je već mrak?”

“Jesmo. Zapravo žreci, ako ćemo po domaće”, reče jedan od njih, a drugi su samo odobravajući kimnuli. “Ne samo da je mrak, nego je i dva dana kasnije nego što mislite.”

“To ko kad te otmu svemirci, pa imaš rupu od dva dana. Pa onda odlično. Znači, tu je bosanska piramida i u njoj su tajanstveni spisi s kojima ćemo spasiti čovječanstvo. I onda će ovi doći po nas i idemo na Tahitije.”

“Na Havaje”, ispravi je Anikka.

“No, to. Hajde sad nam recite kako da uđemo”, reče Zlatica samovjereno. “Ja vam se razumijem u hacijende pod zemljom. Pojela sam  mumija, čudo jedno. Piramida ti je za mene jednostavno ništa, ko da je obična planina s hacijendama.”

Druidi su se zgledali  u popriličnom čudu. Jedan od njih ustane, odmjeri mračni masiv iza sebe i priđe im s nekim nedokučivim izrazom na licu. Ostali su ga stali gledati u iščekivanju, povremeno prekidanom gutljajem rakije i zalogajom kobasice.

Gavran htjede nešto reći, ali ga Anikka prekine, mahnuvši mu rukom nek ušuti.

“Nego”, reče druid nesigurno. “Kako to mislite da ćemo vam dati spise iz piramide? Mi ih, naime, nemamo. I ovo brdo iza nas nije baš piramida.

“Čekaj, hoćeš reći da su nas ti svemirci doveli ovdje, a tu nema piramide ni ničeg”, reče Dado u nevjerici.

“Hmmm… da”, reče druid u nekakvoj neugodi. “Ja mislim da su se oni malo našalili s vama. Percepcijski prolazi su zgodna stvar i s njima se može svašta, ali što se tiče vaše pustolovine… Kako ste vi uopće mislili spasiti civilizaciju?”

“Pa ne znam. Vjerojatno bi nam spisi ukazali što treba napraviti”, umiješa se Anikka. “Ono, skriveni kodovi, komplicirane zagonetke, spuštanje po konopcu…”

“Oprosti, ali ovdje nema ni piramide ni spisa. Bojim se da ništa od toga”, umiješa se drugi druid i ponudi vrača rakijom, što ovaj sa zadovoljstvom prihvati.

xxx

I tu naša priča, posve iznebuha, dolazi kraju. Cijela je družba zajedno s druidima pričekala cijelih tjedan dana, no nije bilo ni traga ni glasa od Ludwiga i bezimene djevojke koju su u međuvremenu prozvali Đurđa. Sedmi dan Dado predloži da bi možda mogli krenuti kući, kad je već takva situacija, a Anikka se odmah složi s njim. Zlatica je u međuvremenu lovila glodavce i jela ostatke slučajnih namjernika, a Gavran se stalno dosađivao i ništa mu nije bilo po volji, a najviše ga je uznemiravalo to što ljudi nisu ozbiljno shvaćali njegovo loše raspoloženje. Kada su se na kraju odlučili zaputiti kući, on progovori:

“Pa ljudi koja je ovo bila pušiona, ja to ne mogu vjerovat. Ni piramide ni ničeg. Zapravo, nismo se u samom početku ništa bili ni dogovorili što nam je zapravo misija. Čak su nas i oni likovi izradili ko zadnje budale. Znate kad ću iduću put ići s vama u neku avanturu?”

Anikka i Dado se oduševljeno pogledaju.

“Ajde reci to jednom, molim te”, reče djevojka.

“Neću”, pobuni se Gavran.

“Ma reci”, pridruži se Dado

Reče Gavran: “Ajd odjebite!”

xxx

Dragi čitatelji, kasnije se pokazalo da je sve bilo zapravo namješteno i da je tko malo pažljivije pogledao, bilo je podosta nagovještaja da nešto tu nije baš kako treba. Međudimenzijski stanovnici, Đurđa i Ludwig bili su zabrinuti, jer iz samo njima razumljivih razloga nije odgovarala promjena postojećeg stanja, tako da je sudbina naših junaka od samog ulaska u avion bila u njihovim rukama. Dakako, bili su u dosluhu s druidima, koji su bili tamo točno u određeno vrijeme i na određenom mjestu, što se nikom, osim Gavranu nije činilo sumnjivo. Planina koja se bila nadvila nad njima je zapravo bila bosanska piramida u kojoj su bili skriveni spisi pomoću kojih se mogla promijeniti sudbina čovječanstva. I na kraju, Gavranovih sumnji se nekako prisjetio Dado pa su se vratili natrag, ušli u piramidu, našli spise i promijenili sudbinu čovječanstva. Čarobnjaci su im puno u tome pomogli, budući da se se osjećali nelagodno zbog svog zaplotnjaštva i surađivanja s nedokučivim ezoteričnima. Na kraju ispada da su oni posve ispravna čeljad, dobrih namjera i kvalitetnih gastronomskih navika. Kako su naši junaci na kraju spasili čovječanstvo, izgleda se da ipak nećemo saznati.

Revolucija iz kreveta ne snosi odgovornost za izrečeno u komentarima
Ines - Maria Slobođan
Autorica oštrog pera i još oštrijeg jezika. Anarho vještica. Toliko obična, da je to neobično.